Kada se spomene “Baraka pet be”, mnogi se učenici odmah prisjete nezaboravnih likova i dublje poruke Kurt Vonnegutova remek-djela. Ovaj antiratni roman već desetljećima izaziva snažne emocije i postavlja teška pitanja o ljudskoj prirodi kroz prizmu Drugog svjetskog rata.
“Baraka pet be” je kultni roman Kurta Vonneguta koji kroz priču o Billyju Pilgrimu istražuje teme rata, vremena i ljudskog opstanka, koristeći jedinstvenu mješavinu science fiction elemenata i antiratnog realizma.
Roman koji je obilježio generacije čitatelja ne prestaje fascinirati svojom nekonvencionalnom narativom i filozofskim dubinom. Vonnegutov pristup pripovijedanju vremena kao nelinearnoj kategoriji stvara jedinstveno čitateljsko iskustvo koje postavlja temelje za razumijevanje kompleksnosti ljudskog postojanja u ekstremnim okolnostima.
Pripremite se za putovanje kroz stranice koje će zauvijek promijeniti vaš pogled na rat, vrijeme i značenje egzistencije.
Uvod
“Baraka pet be” nije običan roman koji se pročita preko vikenda i zaboravi. Ova knjiga Kurta Vonneguta je… kako da to kažem… jedno od onih djela koja te prisiljavaju da staviš bookmark na stranicu 50 i samo buljš u zid pet minuta.
Billy Pilgrim – glavni lik ovog antiratnog remek-djela – “putuje” kroz vrijeme kao što mi mijenjamo TV kanale. Jednu sekundu je u Drugom svjetskom ratu, a sljedeću na planetu Tralfamadore s vanzemaljcima. I ne, ovo nije znanstvena fantastika u klasičnom smislu (iako… vanzemaljci su tu).
Vonnegut je ovdje napravio nešto revolucionarno. Umjesto da nam servira još jednu “rat je grozan” priču, on je uzeo traumatičnu biografiju jednog čovjeka i pretvorio je u… pa, u nešto što je istovremeno brutalno realno i surrealno poetično.
Ova lektira se već godinama nalazi na popisima obveznog čitanja – i to s razlogom. Nije to samo zato što je “važna književnost” (iako jest). Problem je što ovaj roman radi nešto što rijetko koja knjiga uspijeva: mijenja način na koji razmišljamo o vremenu, pamćenju i… e pa, o tome što znači biti živ.
Mnogi profesori književnosti će vam reći da je ovo “postmodernistička proza s autofiktivnim elementima” – što zvuči jako pametno, ali ne govori puno. Istina je jednostavnija: Vonnegut je napisao knjigu koja je istovremeno smiješna i srcoderljuća, jednostavna i duboka.
A “Tako to ide” – Vonnegutova kultna fraza koja se ponavlja kroz cijeli roman – postala je više od literarnog motiva. Postala je… pa, životna filozofija za mnoge čitatelje.
Pripremi se za putovanje kroz stranice koje će te natjerati da preispitaš sve što misliš da znaš o ratu, vremenu i ljudskoj prirodi. Jer ovaj roman… on jednostavno ostane s tobom.
Zaplet
Zaplet Krležine “Barake pet be” počinje prilično jednostavno – ali ne dajte se zavarati tom početnom jednostavnošću. Vidović, teško ranjeni hrvatski vojnik, dovezen je u baraku označenu kao “Pet Be” na austrougarsko-ruskoj granici tijekom Prvog svjetskog rata. Ovaj student koji je bio prisiljen u rat sada leži i čeka svoju sudbinu… a ta sudbina nažalost nije nejasna.
Ono što čini ovaj zaplet jedinstvenim jest način na koji Krleža postupno uvodi čitatelja u claustrofobičnu atmosferu barake. Nije to obična bolnička priča – ovdje se nalazi mješavina nacionalnosti, jezika i ljudskog očaja. Vojnici različitih porijekla okruženi su bolom i ludilom, što stvara atmosferu koja je gotovo opipljiva. Možete gotovo čuti njihove glasove – hrvatski kajkavski, mađarski, njemački, ruski – sve se to miješa u jednu kakofoniju ljudske patnje.
Grof Axelrode, upravitelj barake, donosi dodatnu dimenziju okrutnosti u priču. Ovaj lik nema trunku suosjećanja prema ranjenicima – što je posebno šokantno kada shvatimo da se radi o ljudima koji su već na rubu života. Njegova hladnoća postaje simbol cijelog ratnog sustava koji tretira vojnike kao brojeve, a ne kao ljudska bића.
Tijekom razvoja radnje dolazi do pijanke i kaosa u baraci – scena koja je istovremeno groteskna i tragična. Ova sekvenca pokazuje kako se ljudi nose s neizbježnom smrću – neki piju da zaborave, neki se prepuštaju ludilu, a neki jednostavno čekaju.
Krležin pristup pripovijedanju ovdje postaje posebno moćan. On ne prikazuje rat kao herojsku avanturu nego kao “klaonicu” u kojoj čovjek gubi svoj osobni značaj. Vidović – koji je trebao biti netko, student s budućnošću – sada je samo jedan od brojnih ranjenih vojnika u baraci Pet Be.
Kraj zapleta je nemilosrdan u svojoj iskrenosti: Vidović umire sam i napušten. Nema herojske smrti, nema velikih riječi, nema ničega što bi ublažilo brutalnost trenutka. Samo smrt koja dolazi tiho i nezamjetno, baš kao što je i život mnogih vojnika u ovom ratu postao nezamjetan i bezvrijedan u očima onih koji ih šalju u smrt.
Rasplet
E pa, došli smo do dijela gdje se sve… završava. I kad kažem završava, mislim na onaj tip kraja koji te ostavi s knedlom u grlu i osjećajem da si upravo pogledao nešto što će te proganjati danima.
Vidović — naš hrvatski student koji se našao u paklu Prvog svjetskog rata — polako se predaje. Ne radi se o dramskoj sceni gdje netko izvikuje zadnje riječi ili se bori do kraja. Ovo je tiho umiranje. Onako kako se gasi svijeća na propuhu.
U baraci Pet Be, okružen ranjenicima svih mogućih nacionalnosti, Vidović osjeća kako mu životna snaga polako curi kao zrak iz probušene gume. Čuje se čitav orkestar jezika — njemački, mađarski, češki, srpski — svi miješaju svoju bol u jednu veliku kakofoniju ljudske patnje.
| Element | Opis |
|---|---|
| Atmosfera | Claustrofobična, resignirana |
| Simbolika | Tiho umiranje kao metafora besmisla rata |
| Jezična raznolikost | Više jezika i dijalekata u baraci |
| Stilski pristup | Ekspresionistički elementi |
Krleža ovdje ne štedi nikog od nas čitatelja. Dok Vidović leži i osjeća kako mu se tijelo i duh konačno slama, autor nam servira antiratnu poruku koja pogađa kao šamar. Nema tu herojstva ili slavnog kraja — samo praznina i bol koju rat ostavlja za sobom.
Ono što je posebno brutalno u ovom raspletu? To što Vidović umire u noći koja je nepovoljne za rat. Kao da ni vrijeme nije na strani čovjeka koji pati. Njegova agonija završava u tišini, dok oko njega baraka živi svojim normalnim (koliko god to može biti normalno) životom.
“Tako to ide” — mogao bi reći Vonnegut, ali ovo je Krleža koji nam pokazuje kako rat ne bira žrtve. Student s budućnošću postaje samo još jedan broj u evidenciji mrtvih. Nema tu romantike ili smisla… samo surova realnost koja te tjera da preispitaš sve što misliš da znaš o ratu i ljudskoj prirodi.
Rasplet “Barake pet be” ostavlja gorak okus — ali to je i bila poanta, zar ne?
Kraj
Kraj “Barake pet be” – ako se uopće može nazvati krajem – ostavlja čitatelja s osjećajem… kako bih to rekao… kao da ti netko istrgne srce iz prsa i ostavi te da se pitaš što se dogodilo. Krleža ovdje ne poseže za velikim dramskim gestama ili emotivnim monolozima. Ne, on radi nešto puno okrutnije.
Vidovićeva smrt dolazi tiho.
Zamislite scenu: baraka puna ranjenika, mješavina jezika koja se čini kao babilonska kula patnje, a naš vojnik polako… jednostavno… nestaje. Nema heroizma. Nema govora o domovini. Nema ničega što bi opravdalo sve ovo ludilo.
I tu je cijela poanta.
| Element kraja | Krležin pristup |
|---|---|
| Vidovićeva smrt | Tiha, nezamjetna agonija |
| Atmosfera | Claustrofobična, mulitkulturalna kakofonija |
| Poruka | Besmisao rata i gubitak ljudskosti |
| Stilski elementi | Ekspresionizam + gorka ironija |
Krleža vam neće dati katarzu – zaboravite na to. Umjesto toga, ostavit će vas da zurite u prazninu i pitate se: “Pa što je bilo smisla svega ovoga?”
Baraka nastavlja funkcionirati kao da se ništa nije dogodilo. Ranjenici i dalje stenju, grofica Axelrode i dalje tretiraju ljude kao statistiku, a život ide dalje. Tako to ide (da se poslužim Vonnegutovom frazom, iako pričamo o drugom djelu).
Ono što čini ovaj kraj toliko snažnim jest njegova brutalna iskrenost. Krleža ne pokušava ublažiti udarac – rat je besmislen, ljudi umiru za ništa, a njihove smrti prolaze nezamijećeno. To nije pesimizam… to je realizam u najsirovijem obliku.
Čak i danas, skoro stotinu godina kasnije, taj kraj udara kao šamac. Možda zato što prepoznajemo nešto poznato u toj ravnodušnosti prema ljudskom životu?
Analiza likova
Krleža je u “Baraci pet be” stvorio galeriju likova koji nisu samo književni konstrukti – oni su živi simbol ljudske patnje u bezumnom ratu. Svaki lik nosi svoju priču, svoj jezik i svoju bol… a upravo ta raznolikost čini djelo tako snažnim.
Vidović ostaje srce priče. Ovaj mladi hrvatski vojnik nije tipičan ratni heroj – teško je ranjen, svjestan smrti koja polako dolazi i predstavlja sve one koji su izgubili mladost na bojištu. Njegova uporaba hrvatskog jezika u multijezičnom kaosu barake nije slučajnost. Krleža je tako naglasio važnost nacionalnog identiteta usred austrougarske vojne mašinerije koja je tretirala vojnike kao bezlične brojeve.
| Nacionalnost | Jezik u djelu | Simbolika |
|---|---|---|
| Hrvatska | Hrvatski | Borba za identitet |
| Mađarska | Mađarski | Multikulturalnost |
| Njemačka | Njemački | Vladajuća klasa |
| Ruska | Ruski | Stranci u ratu |
| Talijanska | Talijanski | Raznolikost patnje |
Grof Maksimilijan Axelrode stoji na suprotnoj strani spektra. Ovaj upravitelj bolnice personificira sve što je pogrešno s ratom – krutu birokraciju, nedostatak empatije i obsesiju s vlastitom slavom. Dok ranjenici umiru oko njega, on razmišlja o svojim ratnim odličjima. To je dehumanizacija u najgorem obliku.
Ostali ranjenici u baraci stvaraju svojevrsnu simfoniju patnje. Njihovi razgovori na različitim jezicima – od mađarskog do talijanskog – prikazuju kaos Austro-Ugarske Monarhije. Svaki od njih ima svoju priču, svoju bol… ali rat ih je sve sveo na isti nivo: ranjene ljude koji čekaju smrt.
Kroz ove likove Krleža ne samo da kritizira rat – on pokazuje kako ratna mašinerija briše individualnost. Vidović umire izolirano, bez herojskog govora ili dramatičnih scena. Njegova smrt je tiha, nezamjetna… baš kao i smrt tisuća drugih vojnika čije su priče ostale nežive.
Ova galerija likova čini “Baraku pet be” više od antiratne novele – ona postaje univerzalna priča o ljudskoj patnji koja rezonira i danas, gotovo stoljeće nakon što je napisana.
Biografija autora
Miroslav Krleža – ime koje se ne može zanemariti kada govorimo o hrvatskoj književnosti. Rođen 7. srpnja 1893. u Zagrebu, ovaj je pisac obilježio čitav jedan vek hrvatske kulture svojom oštrom perom i nepopustljivim stavom prema društvenim nepravdama.
Krležin životni put počinje prilično konvencionalno… ili ne baš. Pučka škola u Zagrebu, dio gimnazije – standardni početak za dijete iz građanske obitelji. Ali onda dolazi okret koji će oblikovati njegovu buduću književnost: vojnu akademiju u Pečuhu i Budimpešti. Zamislite mladog Krležu kako maršira u uniformi, učeći disciplinu i hierarchiju… da bi je kasnije bezobzirno kritizirao u svojim djelima.
Što se tiče karijere vojnika? Brzo je shvatio da to nije za njega. Ta odluka o napuštanju vojne karijere bila je ključna za hrvatsku književnost – jer je omogućila rođenje jednog od najznačajnijih pisaca 20. stoljeća.
| Aspekt | Detalji |
|---|---|
| Rođenje | 7. srpnja 1893., Zagreb |
| Obrazovanje | Pučka škola Zagreb, dio gimnazije, vojna akademija Pečuh/Budimpešta |
| Aktivni period | 1914. – 1981. |
| Žanrovi | Poezija, romani, drame, eseji, putopisi, kritike |
Krležina karijera traje nevjerojatnih 67 godina – od 1914. do 1981. To je gotovo cijeli vek stvaranja! Tijekom tog vremena nije se zadovoljio samo jednim žanrom. Oh ne… bio je pravi švicarski nožić – pjesme, romani, drame, eseji, putopisi, kritike. Čovjek jednostavno nije mogao stati.
Ali što ga čini posebnim? Enciklopedijski um i kritički pogled na hrvatsko društvo svog doba. Krleža nije bio tip pisca koji lijepo opisuje cvijeće i zalaske sunca. Ne, on je bio onaj koji je pitao neugodna pitanja i tražio odgovore tamo gdje ih nitko nije htio tražiti.
Njegova uloga “prvaka hrvatske kulture i književnosti 20. stoljeća” nije slučajna titula. Kroz sva svoja djela – uključujući i “Baraku pet be” – Krleža je oblikovao način na koji Hrvati razmišljaju o svom društvu, povijesti i identitetu. Bio je književnik koji nije šutio kada je trebao govoriti.
Književni elementi
Kad se zaroniš u Krležinu “Baraku pet be”, odmah shvatiš da nisi naletio na običnu priču. Ovaj ekspresionistički biser iz 1922. godine krije toliko književnih slojeva da te može ostaviti bez daha (a možda i bez spavanja).
Književni rod i vrsta su tu jasni kao dan – radi se o epici, točnije noveli. Ali ne bilo kakvoj! Ova kratka proza spada u ekspresionistički pravac, što znači da Krleža nije samo htio ispričati priču… htio je da ti se ta priča zabije u dušu i ostane tamo.
Ekspresionizam u ovom djelu funkcionira kao svojevrsni emotivni pojačivač. Umjesto da ti serviraju “lijepe” opise, Krleža baca pred tebe sirovu stvarnost kroz naturalističke opise koji su ponekad… pa, da budem iskren, teški za probavljanje. Ratne scene su opisane s takvom preciznošću da gotovo možeš osjetiti miris bolesti i smrti.
Simbolika igra glavnu ulogu – baraka pet be nije samo medicinska ustanova, već metafora za cijelo ratno ludilo. Svaki element u priči nosi dublji smisao, od brojeva na barakama do različitih jezika koje govore ranjenici.
Krležin antiratni stav probija se kroz svaku rečenicu. Pisac ne skriva svoj revolt prema besmislenom klanju – naprotiv, čini ga glavnom temom. Kroz dehumanizaciju likova (osobito grofa Axelrodea), Krleža pokazuje kako rat pretvara ljude u brojeve i statistike.
Kompozicija prati klasičnu strukturu novele, ali s ekspresionističkim zaokretima koji te mogu uhvatiti nespremnog. Vrijeme se ponekad čini kao da se usporava, a ponekad se sve odvija brzinom munje.
| Element | Opis |
|---|---|
| Književni rod | Epika |
| Književna vrsta | Ekspresionistička novela |
| Tema | Antiratna |
| Stil | Ekspresionizam s naturalističkim opisima |
| Glavni motiv | Besmisao rata i ljudska patnja |
Jezik i stil osciliraju između poetskog i brutalnog. Krleža miješa lirske dijelove s oštrinom ratne stvarnosti, stvarajući jedinstvenu atmosferu koja te ne pušta ravnodušnim. Tu je i jezična raznolikost – čuješ hrvatski, njemački, mađarski… što savršeno oslikava kaos Austro-Ugarske Monarhije.
Najjači adut ovog djela? Univerzalnost poruke. Iako je napisano prije stotinu godina o Prvom svjetskom ratu, tema besmislenog ratovanja i dalje zvuči relevantno (nažalost).
