Viktorijanska era donijela je neke od najvoljenijih ljubavnih priča svih vremena koje i danas oduševljavaju čitatelje svojim strastvenim likovima i društvenim dramatama.
Najbolji viktorijanski ljubavni romani uključuju “Gordost i predrasude” Jane Austen, “Jane Eyre” Charlotte Brontë, “Wuthering Heights” Emily Brontë, “Veliki Gatsby” i “Tess od d’Urbervillea” Thomasa Hardyja – djela koja su definirala žanr romantične književnosti.
Ovi romani nude savršen spoj strasti i protokola, gdje se ljubav razvija kroz složene društvene konvencije i moralne dileme. Svaki od njih donosi nezaboravne junakinje koje se bore protiv ograničenja svojeg vremena, stvarajući priče koje rezoniraju i danas. Pripremite se za putovanje kroz najromantičnije stranice književne povijesti koje će vam otkriti zašto su ove priče postale vječni klasici.
1. Jane Eyre – Charlotte Brontë
Charlotte Brontë je napravila pravu revoluciju kada je 1847. objavila “Jane Eyre” — roman koji je šokirao viktorijanski svijet svojom hrabrošću. Glavna junakinja nije bila tipična damица iz salona, već sirota guvernanta s jakim karakterom i nezavisnim mišljenjem.
Jane Eyre se zaljubljuje u svog poslodavca, mračnog i tajanstvenog Edwarda Rochestera. Njihova ljubav nije bila uobičajena za to doba — ona ga nije obožavala slijepo, već s njim razgovarala kao ravnopravan partner. “Mislite li da, jer sam siromašna, obična i mala, nemam duše i srca?” — ova rečenica je postala kultna i savršeno opisuje Jane’s revolucionarni duh.
Roman otkriva mračne tajne Thornfield Halla, uključujući i postojanje Rochesterove lude supruge Berthe. Ova gotička atmosfera čini priču još dramatičnijom, a čitatelji su fascinirani kombinacijom romantike i misterije.
Brontë je kroz Jane Eyre progovorila o ženskim pravima i jednakosti u vremenu kada je to bilo skandalozno. Junakinja odbija biti Rochesterova ljubavnica i odlazi kada saznaje za njegovu prvu ženu. Vraća se tek kada mogu biti ravnopravni partneri — emotivno i financijski.
“Jane Eyre” ostaje jedan od najutjecajnijih romana svih vremena jer spaja strast s principima, a ljubav s dostojanstvom.
2. Orkanski visovi – Emily Brontë
Ah, Emily Brontë… ta žena je znala kako napisati ljubavnu priču koja te potrese do kostiju. Orkanski visovi (1847) nisu tipični viktorijanski roman – ovo je divlja, neukroćena strast koja se čita kao tornado emocija.
Heathcliff i Catherine Earnshaw? To nije bila ljubav… to je bila opsesija koja je trajala generacijama. Dok su druge junakinje tog vremena bile pristojne i rezervirane, Catherine je vrištala po vriještima: “Ja jesam Heathcliff!”
Brontë je stvorila priču koja šokira i danas. Heathcliff – napušteno dijete koje postaje osvetnički vladar imanja – voli Catherine toliko da ga ta ljubav čini okrutnim prema svima ostalima. A ona? Pa, udaje se za blagog Edgara Lintona dok joj srce pripada tom mračnom strašilu s vriština.
Ono što čini ovaj roman posebnim jest njegova brutalna iskrenost. Nema sretnog kraja, nema ukroćene strasti, nema kompromisa. Emily je napisala ljubav kao prirodnu silu – destruktivnu, neumitnu i večnu.
Kada je roman objavljen, kritičari su bili zgroženi. Kako se mlada žena iz svećeničke obitelji usudila napisati nešto tako… divlje? Ali upravo ta divljakuša čini Orkanske visove jednim od najjačih ljubavnih romana ikad napisanih. Catherine i Heathcliff su dokazali da prava ljubav ne poznaje granice – ni društvene, ni moralne, ni čak one između života i smrti.
3. Tess od obitelji d’Urberville – Thomas Hardy
Dok Jane Eyre i Catherine Earnshaw dominiraju razgovorima o viktorijanskim junakinjama, Tess Durbeyfield iz Hardyjeva remek-djela iz 1891. godine ostaje u sjeni—a potpuno nezasluženo. Možda zato što njena priča nije samo romantična… ona je brutalno realna.
Hardy je stvorio junakinju koja se suprotstavlja svim viktorijanskim pravilima o tome što žena smije, a što ne. Tess je seljančica koja slučajno otkriva da njezina obitelj možda potječe od plemićke loze d’Urberville. Kada je pošalju da traži pomoć od bogatih rođaka, njezin se život zauvijek mijenja—i ne na bolje.
Angel Clare, sin pastora koji želi pobjeći od konvencija, zaljubljuje se u Tess… ali samo u svoju idealiziranu verziju nje. Kada sazna za njezinu prošlost s manipulativnim Alecom d’Urbervilleom, njegov se svijet ruši. Ironično—muškarac koji propovijeda o slobodi od društvenih normi postaje njihov najveći rob.
Ono što čini ovaj roman posebnim? Hardy ne štedi nikog. Ne postoji sretan kraj, ne postoje spasitelji u bijelim oklopima. Tess plaća cijenu za muškarčeve greške, za društvene predrasude i za to što je žena u svijetu koji joj ne oprašta ništa.
Kritičari su bili šokirani—kako Hardy smije prikazati “palu ženu” kao čistu? Ali upravo ta hrabrost čini Tess od obitelji d’Urberville najsnažnijim optužbama viktorijanske dvostruke moralne mjere ikad napisanim.
4. Daleko od bučne gomile – Thomas Hardy
Hardy je 1874. godine napisao roman koji će mnogima ostati u sjećanju kao savršena slika engleskog sela i nježne ljubavi. Gabriel Oak, pastir s velikim srcem, zaljubljuje se u prelijepu Bathshebu Everdene — ženu koja jednostavno ne može odlučiti što želi od života.
Bathsheba je tipična Hardy-jeva junakinja: svojeglava, neovisna i pomalo razmažena. Nasljeđuje farmu i pokušava je voditi sama, što u viktorijansko doba nije bila baš uobičajena stvar. Oak je tu kao njena podrška, uvijek spreman pomoći, ali nikada ne forsira svoju ljubav. Tu je i poručnik Troy, šarmantni vojnik koji Bathshebu osvaja blistavom sabljom i glatkim jezikom.
Ono što ovaj roman čini posebnim jest Hardy-jeva sposobnost da prikaže ljubav kao nešto što raste polako, poput dobre veze između zemlje i biljke. Oak čeka, Troy uzima što može, a Bathsheba… pa, ona uči. Teške lekcije, naravno.
Hardy ne žuri s romansom — umjesto toga gradi atmosferu kroz opis prirode i sezonskih promjena. Čitatelj gotovo može osjetiti miris sjena i čuti zvukove ovaca. To je ljubav koja se ne žuri, koja se ne dere, već jednostavno… jest.
Kraj nije ni sretan ni tužan — Hardy ga čini realnim. Bathsheba konačno prepoznaje vrijednost Gabrielove postojane ljubavi, a čitatelji ostaju zadovoljni jer se čini da je sve kako treba biti.
5. Sjever i jug – Elizabeth Gaskell
Možda će vas iznenaditi, ali ovaj roman iz 1855. godine donosi jednu od najzanimljivijih ljubavnih priča viktorijanske ere. Margaret Hale, glavna junakinja, preseli se iz idličnog južnog engleskog sela u industrijski Manchester na sjeveru — što je u to doba bio kulturni šok poput seljenja s planine na Mars.
Gaskell vješto koristi tu geografsku podjelu kao metaforu za sukob dvaju svjetova. Margaret se zaljubljuje u Johna Thorntona, vlasnika tvornice koji predstavlja sve ono što ona prezire — industrijsku brutalnost i kapitalizam. Ironija na maksimum, zar ne?
Thornton nije tipični viktorijanski galantni džentlmen. On je grub, direktan i ima prljave ruke od rada… što Margaret prvo odbija, a zatim shvaća da je upravo to ono što čini ljubav pravom. Njihovi prepiri oko prava radnika i socijalnih nepravdi postaju svojevrsni ljubavni rituali.
Ono što ovaj roman čini posebnim? Gaskell ne idealizira nijednu stranu — ni Margaret nije savršena, ni Thornton nije negativac. Oboje moraju evoluirati kako bi ljubav uopće bila moguća. Margaret mora prihvatiti realnost industrijskog doba, dok Thornton uči biti osjetljiviji prema radnicima.
Završetak nije klasično romantičan — nema dramatičnih izjava ljubavi pod kišom. Umjesto toga, Gaskell daje nam zrelu, pragmatičnu ljubav koja raste iz međusobnog poštovanja i razumijevanja. Baš kao što se sjever i jug mogu spojiti u jednu Englesku.
6. Middlemarch – George Eliot
Evo jedne priče koja će vas možda iznenaditi – George Eliot je zapravo bila žena! Mary Ann Evans pisala je pod muškim pseudonimom jer su 1872. godine žene pisci jednostavno… pa, nisu se baš ozbiljno shvaćale. A onda je objavila “Middlemarch” i ostavila sve bez teksta.
Ovaj roman nije vaš tipični “oni se susreću, zaljubljuju se, žive sretno do kraja života” scenario. Ne, ne… Eliot je bila previše pametna za takve gluposti. Umjesto toga, stvorila je Dorotheu Brooke – idealističku mladu ženu koja se (upozorenje: pripremite se za frustraciju) udaje za starog, dosadnog učenjaka Casaubona. Zašto? Jer misli da će mu pomoći u njegovom “velikom djelu”.
Spoiler alert: njegovo veliko djelo je totalni promašaj.
Ali evo gdje stvari postaju zanimljive – Dorothea počinje shvaćati da je napravila grešku. I kada upozna Casaubonova nećaka Willa Ladislawa… Pa, možete si zamisliti napetost. Njihova ljubav je suptilna, puna nedorečenih riječi i ukradenih pogleda.
Paralelno s tim, pratimo i doktora Lydgatea koji se zaljubljuje u prekrasnu ali površnu Rosamond Vincy. (Hint: to neće završiti dobro za njegov novčanik.)
Ono što čini “Middlemarch” genijalni nije samo ljubav – već kako Eliot prikazuje kako se ljudi mijenjaju, rastu i suočavaju s vlastitim iluzijama. Dorothea polako postaje jača, mudrija žena koja na kraju bira ljubav umjesto dužnosti.
Možda neće biti toliko dramatičan kao “Orkanski visovi”, ali “Middlemarch” vas neće ostaviti ravnodušnima.
7. Velika očekivanja – Charles Dickens
Dickens je znao kako napraviti čitatelje da zaborave disati. Ovaj roman iz 1861. nije tipična ljubavna priča – Pip Pirrip, siromašan dječak iz močvare, zaljubljuje se u hladnu i nedostupnu Estelu koja ga tretira kao da je… pa, kao da je siromašan dječak iz močvare.
Estela je odgojena da slama srca, a tajanstvena gospođa Havisham je njezina mentorica u tome. Havisham živi u vjenčanici koju nikad nije skinula, okružena pokvarenim tortom i zaustavljenim satovima – jer je na dan vjenčanja ostavljena na oltaru. Talk about trust issues!
Pip dobiva misteriozno nasljedstvo i odlazi u London vjerujući da mu je suđeno biti s Estellom. Ali život… pa život ima svoj način da nas uči lekcije na težak način. Pip otkriva da mu novac dolazi od osuđenika Magwitcha, a ne od gospođe Havisham kako je mislio.
Romance ovdje nije o cvijeću i čokoladi – Dickens prikazuje kako ljubav može biti opsesija koja nas slijepi. Pip mijenja svoju osobnost pokušavajući postati “gospodin” dostajan Estelline ljubavi, a na kraju shvaća da je izgubio sebe u procesu.
Na kraju, kada se Pip i Estela ponovno susreću nakon godina – oboje ostarjeli i mudriji – možda postoji nova šansa. Dickens nam daje mrvicu nade, ali ne bez da nas prethodno provuče kroz emotionalnu vjetrenjavu.
8. Portret dame – Henry James
Šta se događa kada se američki pisac odluči uhvatiti u koštac s evropskim društvom? Henry James je 1881. godine dao odgovor kroz Isabel Archer – jednu od najkompleksnijih junakinja u književnosti.
Isabel dolazi iz Amerike puna idealizma i želje za nezavisnošću. Nasleđuje bogatstvo od svog ujaka i veruje da može živeti kako ona želi. Ali evropsko društvo… pa to je sasvim druga priča.
Ovde nema tipičnih viktorijanskih pravila. James piše o ženi koja pravi svoje izbore – čak i kada su ti izbori katastrofalno pogrešni. Isabel se udaje za Gilberta Osmond-a, čoveka koji je vidi samo kao ukras za svoj rafinisani život.
Romantika? Jeste, ali ona koja boli. James ne daje happily ever after – umesto toga, čitaoci dobijaju psihološki portret žene koja shvata da je zarobljena u zlatnom kavezu. Osmond je manipulator koji Isabel tretira kao deo svoje kolekcije umetnosti.
Ono što čini ovaj roman posebnim jeste Jamesova sposobnost da prikaže unutrašnje borbe svojih likova. Isabel se suočava sa činjenicom da je njena sloboda bila iluzija, a njen brak – greška koju mora da živi.
“Portret dame” nije roman koji se čita za utehu. To je studija o tome kako se mladi idealizam suočava sa surovom stvarnošću, i kako ljubav može biti oblik ropstva. James je stvorio delo koje i danas rezonuje jer prikazuje večnu borbu između onoga što želimo da budemo i onoga što društvo od nas očekuje.
9. Stanarka napuštene kuće – Anne Brontë
Možda najzaboravljenija od sestara Brontë, Anne je 1848. godine objavila roman koji je šokirao viktorijanske čitatelje više nego djela njezine dvije slavnije sestre. “Stanarka napuštene kuće” donosi priču Helen Graham—žene koja je napustila muža i pobjegli sa sinom u zabačenu kuću.
Helen isn’t your typical Victorian heroine. Ona živi sama, maluje portrete za život i odbija objasniti svoju prošlost radoznalim susjedima. Kada se zaljubi u farmera Gilberta Markhama, Anne masterfully koristi dnevnike i flashbackove kako bi otkrila Heleninu mučnu prošlost s alkoholičarim mužem Arthurm Huntingdonom.
Ono što čini ovaj roman tako revolutionary? Helen je žena koja je stvarno napustila muža—nešto što je bilo gotovo nemislivo u 19. stoljeću. Anne se suočila s kritikama zbog prikazivanja alkoholizma i nasilja u braku, ali nije popustila. Helen se bori za pravo na vlastiti život i zaštićuje svoje dijete od destruktivnog oca.
Gilbert Markham is far from perfect too—ljubomoran je, impulzivan i ponekad baš težak za podnošenje. Ali jego respect prema Helen i njezinom dostojanstvu čini njihovu ljubavnu priču autentičnom. Kraj isn’t instant bliss… čekaju da Helen postane udovica prije nego što mogu biti zajedno.
“Stanarka napuštene kuće” je možda najmanje poznata od viktorijanskih klasika, ali njena brutalna iskrenost i hrabrost čine je jednim od najnaprednijih romana svog vremena.
10. Žene i kćeri – Elizabeth Gaskell
Elizabeth Gaskell je 1864. godine stvorila nešto posebno s romanom “Žene i kćeri” – priču koja je daleko od tipičnih viktorijanskih ljubavnih afera prepunih uzdaha i padanja u nesvijest. Ovdje nema dramljenja oko rukavica ili šepurenja po salonima.
Molly Gibson, glavna junakinja, živi prilično normalnim životom s ocem liječnikom dok se ne pojavi nova maćeha. I onda… pa, maćeha dovodi svoju kćer Cynthiu, koja je sve što Molly nije – šarmantna, manipulativna i prilično problematična. Klasična situacija koja bi mogla završiti kao sapunica, ali Gaskell ima druge planove.
Roger Hamley ulazi u priču kao mladić koji bi trebao biti savršen zaručnik. Problem? Zaljubljuje se u pogrešnu osobu – Cynthiu umjesto u Molly. A Molly se zaljubljuje u njega, što stvara jednu od onih ljubavnih situacija gdje svi žude za onim što ne mogu imati.
Gaskell je bila majstorica u prikazivanju kako se društvene konvencije sudaraju s pravim osjećajima. Njen pristup je bio gotovo revolucionaran – umjesto da idealizira ljubav, prikazala je je kao nešto što raste kroz razumijevanje i međusobno poštovanje.
“Žene i kćeri” ostaje nedovršen zbog Gaskellove smrti, ali i onakav kakav je, pruža fascinantan uvid u to kako bi ljubav mogla funkcionirati kad bi se oslobodila viktorijanskih okova. Molly Gibson pokazuje da pravi karakter pobjeđuje površni šarm – lekcija koja i danas vrijedi.
