Mnogi učenici se suočavaju s nedoumicama kada prvi put čuju naslov “Eli, lama azavtani” – što znači taj misteriozni izraz i zašto je važno razumjeti ga za analizu ovog književnog djela?
“Eli, lama azavtani” je aramejski izraz koji znači “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio” – riječi koje je Isus izgovorio na križu. Ovaj biblijski citat postaje ključni motiv u Pekićevoj drami koja istražuje teme izdaje, vjere i ljudske patnje kroz sudbinu glavnog junaka.
Razumijevanje ovog simboličkog značenja otvara vrata dubljem tumačenju Pekićevog remek-djela. Autor vješto koristi biblijske aluzije kako bi stvorio slojevitu priču o moralnim dilemama i unutrašnjim sukobima koji muče čovjeka u ekstremnim situacijama. Analiza ovakvih simbola čini razliku između površnog čitanja i istinskog književnog razumijevanja koje profesori očekuju na ispitima.
Uvod u lektiru i pisca
Borislav Pekić je bio jedan od onih pisaca koji nikad nisu birali lagane teme—uvijek je zadirao duboko u ljudsku dušu i postavljao pitanja na koja nema jednostavnih odgovora. Kada je 1965. godine objavio svoju dramu “Eli, lama azavtani” mnogi su se zapitali što taj naslov uopće znači. A upravo tu leži genij Pekićevog pristupa—uzeo je biblijski izraz koji Isus izgovara na križu i pretvorio ga u temelj za istražavanje najdubljih ljudskih strahova i sumnji.
Drama se fokusira na pripovjedača koji pokušava rekonstruirati priču o Judinim zadnjim trenucima prije izdaje Isusa. Ali pazi—ovo nije jednostavna biblijska priča koju već znamo napamet. Pekić postavlja pitanje koje će te držati budnim noćima: što ako je Juda bio samo čovjek koji je pokušao učiniti ono što je smatrao ispravnim?
Zašto je ova lektira važna za učenike? Jer se ne radi samo o religiji ili povijesti. Pekić koristi biblijski okvir da istraži teme koje su relevantne i danas—kako daleko možemo ići u ime svojih uvjerenja? Kada postajemo izdajica a kada heroj? Ove dileme čine “Eli, lama azavtani” jednom od najkompleksnijih ali i najnagrađujućijih lektira u srednjoškolskom programu.
Drama zahtijeva od čitatelja da aktivno razmišlja i postavlja vlastita pitanja—što je možda razlog zašto mnogi profesori vole zadavati upravo ovaj tekst na ispitima.
Kratki sadržaj
Kranjčevićeva pjesma Eli Eli Lama azavtani? nije samo književno djelo – to je dubokozan poziv na razmišljanje koji te tjera da postaviš sebi pitanje: gdje se nalazim u ovom svijetu punom nepravde?
Uvod
Naslov te odmah udari po glavi kao biblijska opomena. “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” – prepoznaješ li te riječi? To su Isusove posljednje riječi s križa, a Kranjčević ih koristi kao ključ za otvaranje vrata prema dubljem razumijevanju ljudske patnje.
Nije slučajno što je pjesnik baš ovu biblijsku aluziju izabrao. On ne piše samo o vjerskim temama… oh ne, daleko je od toga lukaviji! Kroz ovu poznatu frazu istražuje nešto što nas sve dira – osjećaj napuštenosti u svijetu koji često izgleda kao da je zaboravio na pravdu.
Simboli se nižu kroz pjesmu kao biseri na ogrlici, a svaki nosi svoju težinu. Metafore nisu tu samo za ukrašavanje – one su Kranjčevićevo oružje protiv licemjerja društva. Ironičan ton? Pa naravno! Kako drugačije opisati sukob između onoga što vjerski ideali obećavaju i onoga što stvarnost pruža?
Tu leži genij ove pjesme – što se dublje zaronim u analizu, to jasnije vidim kako Kranjčević ne pita samo “zašto me Bog ostavio”, već i “zašto smo mi ostavili jedni druge”. To je pitanje koje rezonira kroz stoljeća i koje nas, čini se, nikad neće prestati mučiti.
Zaplet
A sad kreće pravi posao! Kranjčević počinje nizati slike koje ti se urezaju u pamćenje kao ožiljci. Narod koji pati, pojedinci koji se osjećaju poniženo, društvo koje tone u beznađe – sve se to provlači kroz stihove kao crvena nit tragedije.
Možeš li zamisliti snažniju paralelu od one između Golgote i našeg današnjeg društva? Pjesnik je majstor poredbe – uzima najpoznatiji simbol žrtve u zapadnoj civilizaciji i stavlja ga pokraj suvremene patnje. Rezultat? Čitaš stih i odjednom shvaćaš da se ništa bitno nije promijenilo od Kristovog vremena.
Ironija postaje glavno književno oruđe. Kranjčević ne napada direktno – to bi bilo previše jednostavno. Umjesto toga, on postavlja ogledalo pred vodstvo i pita: “Vidite li što vidim?” Rezultat je razoran – kroz ironičan ton razotkriva paradokse u kojima obični ljudi žive.
Gladni ostaju gladni, potlačeni ostaju potlačeni, a oni na vrhu? Oni se prave da ne vide. To je srž zapleta – ljudi nesvjesno trpe nepravdu jer im je sustav toliko dobro objasnio da je to “normalno”. Gubite slobodu korak po korak, a vi to i ne primjećujete.
Stihovi se nižu kao optužba za optužbom, a svaki nosi svoju dozu gorčine. Ne čudi što je ova pjesma ostala relevantna – jer prikazuje nešto što se stalno ponavlja kroz povijest.
Rasplet
I onda dolazi trenutak kad shvatiš – nema sretnog završetka. Kranjčevićev pesimizam nije slučajan; to je svjestan izbor pisca koji je vidio previše da bi vjerovao u bajke.
Ni nakon Kristove žrtve nema prave pravde. To je možda najteža pilula za progutanje – ideja da se žrtva, koliko god bila velika i značajna, možda neće isplatiti. Pjesnik te prisiljava da se suočiš s tom mogućnošću, bez obzira na to koliko ti se ne sviđa.
Kritika društva postaje sve oštrija. Zarobljeni smo u vlastitoj patnji, a što je najgore – često i ne znamo za to. Neznanje postaje metafora za stanje u kojem se nalazimo kad prestanemo postavljati teška pitanja.
Vjera se pretvara u bojno polje. Kranjčević je vidi kao prostor gdje se sukobljavaju ideali i stvarnost, gdje se ono što je obećano stalno kosi s onim što je dostavljeno. To nije napad na vjeru samu – to je poziv na preispitivanje načina na koji ju živimo.
Unutarnji konflik postaje glavna tema – sukob između onoga što vjerujemo da trebamo biti i onoga što zaista jesmo. Taj jaz, čini se, ne možemo premostiti, bez obzira na to koliko se trudimo. A možda je to i poanta – da prihvatimo taj konflikt kao dio ljudskog iskustva.
Zaključak
Eli Eli Lama azavtani? nije pjesma za one koji traže jednostavne odgovore. To je misaona lirska bomba koja eksplodira u tvojoj glavi i ostavlja te da razmišljaš danima.
Kranjčević je napravio nešto rijetko u književnosti – stvorio je djelo koje problematizira umjesto da daje gotove recepte. Osjećaj napuštenosti, ljudska patnja, pitanje smisla žrtve – sve se to vrti kroz stihove kao mantra koja nema kraja.
Poziv na razmišljanje nije uljudan zahtjev – to je naredba. Pjesnik te primorava da pogledaš oko sebe i pita: “Što mi radimo jedni drugima? I zašto to radimo?” Odgovori nisu uobičajeni, a možda ih uopće i nema.
Kritika neosviještenosti društva pogađa u središte. Autoritet koji je licemjeran prema narodu, vodstvo koje se pravi da ne vidi – sve to zvuči poznato, zar ne? To je razlog zašto ova pjesma i dalje živi – jer probleme koje opisuje još nismo riješili.
Na kraju, ostaje pitanje koje Kranjčević postavlja na početak: “Eli, lama azavtani?” Možda je to jedino pitanje koje zaista vrijedi postavljati, bez obzira na to što nikad nećemo dobiti zadovoljavajući odgovor.
Tema i ideja djela
Kranjčevićeva pjesma “Eli Eli Lama Azavtani?” zapravo koristi onaj isti biblijski vapaj koji je odjeknuo s Golgote – Kristove riječi pune boli i osjećaja napuštenosti. Ali ovdje nije riječ o tome da pjesnik samo citira Bibliju… Ne, Kranjčević taj vapaj pretvara u ogledalo tadašnjeg društva.
Zamislite scenu: čovjek stoji na rubu ponora i pita se gdje je nestala pravda. To je upravo ono što Kranjčević radi – uzima univerzalni simbol patnje i kroz njega prikazuje stanje naroda koji je duhovno i materijalno iscrpljen. “Gospe bijele” koje spominje? To nije slučajnost – tu ironiju koristi kao oštar nož koji reže kroz društvene maske.
| Ključni motivi | Simbolično značenje |
|---|---|
| Golgota | Mjesto patnje i žrtve |
| “Kršćanska arena” | Kritika lažnog morala |
| Povijest usramoćenja | Kolektivna trauma naroda |
| Gole djevojčice | Nevinost izložena nepravdi |
Pjesnik ne pita samo “zašto si me ostavio?” – on pita zašto je ostavljeno cijelo čovječanstvo. Kroz egzistencijalne motive smrti i grijeha, Kranjčević problematizira samu bit žrtve. Je li Kristova žrtva uopće imala smisla ako se nepravda i dalje širi kao požar?
Tu leži genij Kranjčevićeve ideje: on ne nudi lako rješenje niti slatku utjehu. Umjesto toga, postavlja ogledalo pred čitatelja i pita – što ćeš ti učiniti s ovom patnjom? Njegova poezija postaje apel za pravdu, ali istovremeno i pesimistički prikaz razočaranja u ideale koji se čine nedostižnima.
Analiza likova
Kranjčević je u ovoj pjesmi stvorio galeriju likova koji funkcioniraju kao simboli — a ne kao obične književne figure s kojima se možemo poistovjetiti. Ovdje nema klasičnih junaka s imenima i biografijama, već likove koji predstavljaju cijele društvene slojeve i egzistencijalna stanja.
Ja-lirski subjekt postaje glasnogovornik univerzalne patnje. On ne govori samo za sebe — govori u ime svih koji se osjećaju napuštenima. Kad pita “Bože moj, zašto si me ostavio?”, to nije pitanje jedne osobe, već vapaj čitavog naroda koji se suočava s nepravdom. Kranjčević genijalno koristi Kristovu figuru kako bi patnju učinio prepoznatljivom i svetom.
| Lik | Simbolična funkcija | Uloga u pjesmi |
|---|---|---|
| Ja-lirski subjekt | Krist/patnik | Izražava osjećaj napuštenosti |
| Božanska figura | Odsutni Bog | Predstavlja krizu vjere |
| Narod | Kolektivna patnja | Prikazuje društvenu nepravdu |
| Vođe i gospe bijele | Vladajuća klasa | Simboliziraju izdaju i nemoć |
Božanska figura ostaje tajanstveno odsutna — što je možda i najsnažniji književni potez. Bog ne odgovara na vapaj, što pojačava osjećaj egzistencijalne krize. Ova šutnja postaje glasnija od svih riječi.
Narod se pojavljuje kroz slike gladi i ropstva, ali Kranjčević mu ne daje sentimentalan tretman. Umjesto toga prikazuje ironiju — narod trpi pod vlastitim vođama, što čini tragediju još goržom.
Vođe i gospe bijele funkcioniraju kao antagonisti koji se ismjehuju dok narod pati. Kranjčević ih prikazuje s gorkim sarkazmom, čineći ih simbolima sve političke i društvene korupcije svog vremena.
Književni elementi
Kad se zaronimo u književne elemente ovog aramejskog izraza, odmah uočavamo kako se jedan biblijski vapaj pretvorio u pravi književni “švajcarski nožić” – koristi se na bezbroj načina kroz stoljeća.
Jezična složenost ovdje nije slučajna. Izraz “Eli Lama Azavtani” dolazi iz hebrejskog, ali – i tu je fora – Isus je najvjerojatnije izgovorio aramejsku verziju “Eloi Eloi lama sabachthani”. Zašto je to važno? Pa, aramejski glagol šbq (sabachthani) ima dublje značenje od običnog “napuštanja” – govori o svrhovitom ostavljanju, što dodaje još jedan sloj značenja.
| Jezični element | Hebrejski | Aramejski | Značenje |
|---|---|---|---|
| “Zašto” | lama | lama | Pitanje razloga |
| “Ostaviti” | azav | sabachthani | Napustiti s ciljem |
| Ukupan izraz | Eli Lama Azavtani | Eloi Eloi lama sabachthani | Božji moj, zašto si me ostavio? |
Simbolička funkcija ovog izraza funkcionira kao književni most između Starog i Novog zavjeta. Psalm 22, iz kojeg potječe, nije samo Davidova pjesma tuge – to je mesijanski psalam koji “predviđa” Kristovu patnju. Genijalno, zar ne?
Kroz pripovjednu strukturu, ovaj vapaj postaje jedna od “sedam riječi s križa”, što mu daje posebno mjesto u kršćanskoj tradiciji. Ali književnici poput Kranjčevića i Pekića prepoznali su njegovu univerzalnu snagu – taj osjećaj kada se čini da te čak i Bog ostavio na cjedilu.
