Svaki hrvatski učenik barem jednom u životu izgovorio je frazu “hoću ja lektira” kada mu se nije čitalo zadano djelo. Ova jednostavna rečenica postala je sinonim za otpor prema obveznoj literaturi u školama.
“Hoću ja lektira” je neformalni izraz koji koriste učenici kada ne žele čitati zadane lektire, često tražeći kraće sažetke ili analiza umjesto čitanja cijelog djela. Ova pojava odražava širi problem odnosa mladih prema klasičnoj literaturi.
Problem nije samo u tome što učenici ne čitaju – već u tome što gube priliku upoznati se s bogatstvom hrvatske i svjetske književnosti. Razumijevanje zašto se ova pojava događa ključno je za pronalaženje načina kako ponovno probuditi ljubav prema čitanju kod mladih generacija.
Uvod u lektiru i pisca
Ah, koliko puta su učitelji čuli to poznato uzdisanje: “Hoću ja lektira!” – kao da se radi o nekakvom čarobnom zaklinjanju koje će ih osloboditi čitanja. Ali šta se zapravo krije iza te fraze?
Lektira nije samo lista knjiga koju netko nasumično sastavlja da muči učenike. To je pažljivo odabran skup književnih djela koja predstavljaju temelj kulturnog i jezičnog obrazovanja. Svaka knjiga na toj listi… pa dobro, možda nije baš svaka… ali većina njih tu je s razlogom.
Učenici često ne shvaćaju da se kroz lektiru upoznaju s različitim književnim stilovima, povijesnim razdobljima i društvenim temama koje su oblikovale našu kulturu. Umjesto da vide lektiru kao priliku da putuju kroz vrijeme – od Marulićevog “Judite” do Novakove “Zlatarne Micika” – oni je doživljavaju kao prepreku.
| Tipični izgovori učenika | Stvarni razlog |
|---|---|
| “Dosadno je” | Nije pronašao vezu s tekstom |
| “Previše je staro” | Nedostaje kontekst vremena |
| “Ne razumijem jezik” | Nema objašnjenja arhaizama |
Problem nastaje jer se učenicima rijetko objašnjava zašto čitaju određeno djelo. Kad netko kaže “čitaj Matoša jer je klasik” – to je kao da kažeš “jedi povrće jer je zdravo”. Tehnički točno, ali… gdje je tu strast?
Pisci čija djela završavaju na lektiri nisu bili svjesni da će njihove riječi jednom postati “obaveza”. Oni su pisali iz potrebe da nešto kažu – o ljubavi, smrti, slobodi, nepravdi. Njihove priče su bile žive kad su ih stvarali, a naš je zadatak da ih takve i održimo.
Kratki sadržaj
Priča o “hoću ja lektira” fenomenu može se ispričati kroz klasičnu dramsku strukturu koja savršeno reflektira borbu hrvatskih učenika s obveznom lektirom. Ova struktura otkriva zašto se učenici otupiru čitanju i kako se taj otpor razvija kroz različite faze njihovog obrazovanja.
Uvod
Svaki učenik u Hrvatskoj poznaje taj moment – nastavnik objavljuje novu lektiru i kroz razred se čuje kolektivni uzdah. Baš tu počinje naša priča. Na početku osnovne škole djeca često pristupaju lektiri s radoznalošću… možda čak i s uzbuđenjem. “Bambi”, “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” – te prve knjige još uvek imaju magiju bajke.
Ali onda se nešto mijenja. Negdje oko petog razreda literatura postaje… pa, obveza. Učenici ne vide više pustolovinu u pričama, već samo još jedan zadatak na dugačkom popisu obaveza. I tu nastaje glavni lik naše priče – frustrirani učenik koji počinje tražiti načine da zaobiđe čitanje.
Ovaj početak postavlja sve elemente koji će se kasnije razviti: pritisak obrazovnog sustava, nedostatak motivacije i sve veću udaljenost između učenika i književnosti. Kao i svaka dobra priča naš uvod ne otkriva sve odjednom… ostavlja prostora za razvitak koji tek dolazi.
Zanimljivo je kako se u ovoj fazi često javlja paradoks – djeca koja inače vole čitati (stripove, fantasy romane, blogove) odjednom “mrze” književnost. Problem nije u čitanju već u tome što čitaju i zašto to čitaju.
Zaplet
A onda kreće prava drama! Konflikti se gomilaju kao oluja na obzoru. Učenici otkrivaju da postoje sažeci online – i odjednom im se otvara potpuno novi svijet mogućnosti. Zašto čitati 200 stranica kada možeš pročitati dvije stranice sažetka?
Tu nastaje glavni sukob naše priče: autentičnost protiv praktičnosti. S jedne strane imamo nastavnike koji nastoje prenijeti ljubav prema književnosti i kulturno nasljeđe. S druge strane učenike koji se osjećaju preopterećeno i traže najkraći put do prolazne ocjene.
Zaplet se dodatno komplicira kada učenici shvate da mogu proći testove i bez čitanja knjiga. Sistem ocjenjivanja često nagrađuje memoriranje činjenica umjesto razumijevanja i promišljanja. Tako nastaju generacije koje znaju reći kada je rođen Krleža ali ne mogu objasniti zašto su njegovi likovi važni.
Ovdje se javlja i tehnološki twist – aplikacije za brže čitanje digitalni sažeci audiobook verzije… Tehnologija koja je trebala pomoći učenju postaje alat za izbjegavanje istog. Ironično, zar ne?
Ali najvažniji dio zapleta je emocionalni – učenici počinju gubiti samopouzdanje. Kada ne razumiju klasike počinju misliti da nisu dovoljno pametni za književnost. A to je… pa to je srce problema.
Rasplet
I onda – u najboljem trenutku naše priče – počinju se događati male promjene koje će preokrenuti situaciju. Možda se pojavi nastavnik koji objašnjava zašto čitamo Matoša umjesto da samo traži da ga zapamtimo. Ili možda učenik slučajno natrči na knjigu koja ga stvarno zainteresira.
Rasplet našeg fenomena “hoću ja lektira” ne događa se preko noći. To je postupan proces u kojem učenici počinju shvaćati da književnost nije kazna već prozor u druge svjetove. Neki od njih otkrivaju da im se sviđaju psihološke analize likova u Krležinim dramama. Drugi se zaljube u Nazorove opise prirode.
Ključni trenutak dolazi kada učenici prestanu tražiti “brze fixes” i počnu postavljati prava pitanja. Umjesto “koliko stranica ima?” počnu pitati “o čemu govori ova knjiga?” Umjesto “hoće li biti na testu?” – “zašto je ovo važno?”
Tehnologija koja je bila dio problema postaje dio rješenja. Online diskusije o knjigama podcastovi o književnosti interaktivni sadržaj – sve to pomaže učenicima da se povežu s tekstom na novi način.
Ali možda najvažniji dio raspleta je kada učenici shvate da ne moraju voljeti sve što čitaju. I to je u redu! Književnost je bogata i raznolika – svatko može naći nešto što mu odgovara.
Zaključak
Kraj naše priče nije “i živjeli su sretno do kraja života” jer to nije realistično. Uvijek će biti učenika koji će se boriti s lektirom i uvijek će netko pokušati naći prečac. Ali srce priče o “hoću ja lektira” fenomenu leži u tome da možemo promijeniti pristup.
Umjesto da se fokusiramo na prisiljavanje čitanja možemo se fokusirati na inspiriranje čitanja. Umjesto da tražimo od učenika da vole sve možemo ih naučiti kako prepoznati vrijednost u različitim djelima.
Završetak pokazuje da je problem dublji od pukog nečitanja – radi se o odnosu prema kulturi i obrazovanju općenito. Kada učenici počnu shvaćati da je lektira investicija u njihovu vlastitu kulturu i razumijevanje svijeta a ne samo školska obaveza – tu se događa prava promjena.
Ali možda je najvažnija poruka ova: svaki učenik koji kaže “hoću ja lektira” zapravo kaže “hoću razumjeti zašto je ovo važno”. I ako možemo odgovoriti na to pitanje… pa onda imamo početak rješenja.
Jer na kraju kraj književnost postoji da bi nas učinila bogatijima – ne samo intelektualno već i emocionalno. I to je priča vrijedna čitanja.
Tema i ideja djela
Kad se zagrebe ispod površine fenomena “hoću ja lektira”, otkriva se fascinantna tema koja ide daleko dublje od običnog školskog “ne da mi se”. Ova fraza zapravo predstavlja… pa čekaj malo… nije li ovo savršen primjer modernog dramskog konflikta?
Glavna ideja ovog “djela” leži u sukobu generacija i različitih pristupa znanju. S jedne strane imamo tradicionalni obrazovni sustav koji inzistira na kanonu, a s druge tinejdžere koji žive u digitalnom svijetu brzih rješenja. Tu negdje između nastaje drama koja bi mogla biti materijal za Netflix seriju (što bi ironično možda više učenika pogledalo nego pročitalo Krležu).
Temeljne teme koje se isprepliću:
| Tema | Manifestacija | Društveni kontekst |
|---|---|---|
| Otpor autoritetu | Odbacivanje “obveznih” knjiga | Generacijska pobuna protiv sistema |
| Potraga za identitetom | “Zašto baš ove knjige?” | Potreba za relevantnošću u obrazovanju |
| Tehnologija vs. tradicija | Sažeci umjesto čitanja | Digitalna transformacija učenja |
Najdublji sloj ove ideje… (i ovdje postaje zanimljivo)… govori o tome kako mladi ljudi traže autentičnost u obrazovanju. Kad učenik kaže “hoću ja lektira”, on zapravo pita: “Zašto je ova knjiga važna za moj život?” To nije lijenost — to je legitimno pitanje koje odrasli često ignoriraju.
Ironija je u tome što učenici koji bježe od lektire često znaju više o filmskim adaptacijama nego njihovi nastavnici o TikTok trendovima. Možda je problem u tome što ne uspijevamo povezati Shakespearea s njihovim svakodnevnim dramama… a dramatičnih situacija u životu tinejdžera — povjeruj mi — ima koliko hoćeš.
Analiza likova
Kad se zagrebe ispod površine fraze “hoću ja lektira”, otkriva se fascinantan svijet likova koji žive u glavama naših učenika. Oni nisu samo pasivni čitatelji koji izbjegavaju knjige – oni su protagonisti vlastite drame o odrastanju.
Glavni lik: Učenik u potrazi za identitetom
Tipični učenik koji izgovara ovu frazu nije lijen… on je jednostavno izgubljen. Dok čita o Hamletovoj nedoumici, sam se bori s vlastitim pitanjima: “Tko sam ja? Gdje je moje mjesto u svijetu?” Ironično je što često pronalazi više sličnosti s klasičnim likovima nego što bi ikad priznao.
Ova borba se manifestira kroz tri različita “tipa” učenika:
| Tip učenika | Pristup lektiri | Skrivena motivacija |
|---|---|---|
| Buntovnik | Aktivno odbacuje | Traži autentičnost |
| Pragmatik | Traži prečice | Optimizira vrijeme |
| Sanjač | Čita, ali površno | Bježi od stvarnosti |
Sporedni likovi: Nastavnici i roditelji
Nastavnici često postaju nehotice antagonisti u ovoj priči. Oni koji s ljubavlju govore o Krleži mogu postati “zli” kada zahtijevaju pisani izvještaj o njemu. Roditelji pak igraju ulogu grčkog zbora – komentiraju s margine, ali rijetko stvarno pomažu.
Neočekivani saveznici
Najzanimljiviji twist? Tehnologija, koja je trebala biti “krivac”, postupno postaje saveznik. YouTuberov koji objašnjava Andrića ili TikTok video o Marulićevim stihovima mogu postati most prema autentičnom čitanju.
Na kraju, svaki učenik koji kaže “hoću ja lektira” zapravo traži nekoga tko će mu objasniti zašto bi trebao čitati – ne zato što mora, već zato što može.
Književni elementi
Kad netko kaže “hoću ja lektira”, možda ne shvaća da upravo ulazi u svijet pun metafora, simbola i aliteracija… baš kao što ne shvaća zašto mu je to važno za život. Ali evo čudne stvari – svaki put kad učenik pokuša izbjeći lektiru, zapravo koristi iste književne elemente koje pokušava izbjeći.
Njihova fraza postaje svojevrsna metafora za generacijski sukob. “Hoću ja” simbolizira želju za autonomijom, dok “lektira” predstavlja tradiciju koju percipiraju kao prisilnu. To je… ironično, zar ne? Pokušavaju pobjeći od književnosti, a pritom stvaraju vlastitu.
Dramska struktura njihova otpora prati klasični obrazac:
- Ekspozicija: “Zašto moram čitati ovo?”
- Zaplet: Otkrivanje da postoje sažetci online
- Klimaks: Shvaćanje da mogu proći bez čitanja
- Rasplet: Možda… možda ipak postoji nešto vrijedno u tim knjigama
Učenici često ne prepoznaju da njihove svakodnevne drame – ljubav, prijateljstvo, obiteljski konflikti – predstavljaju univerzalne teme koje se ponavljaju kroz stoljeća u književnosti. Kad sedamnaestogodišnjak kaže da mu je “Romeo i Julija” dosadno, ne shvaća da čita priču o tinejdžerima koji se bore protiv roditeljskih očekivanja. Zvuči poznato?
Najzanimljiviji je paradoks što generacija koja komunicira emotikon-ima i meme-ovima zapravo koristi simboliku – samo na drukčiji način. Njihov digitalni jezik pun je metafora koje bi prepoznao bilo koji književni teoretičar. Možda problem nije u tome što ne razumiju književne elemente, već što ih nitko nije naučio prepoznati u vlastitom načinu izražavanja.
