Dva Smijeha Lektira – Kratki Sadržaj

Mnogi učenici se pitaju zašto je “Dva smijeha” Miroslava Krleže obavezna lektira u srednjoškolskim programima. Ova kratka priča, objavljena 1922. godine, donosi snažnu kritiku društvenih nejednakosti kroz priču o dječaku koji se susreće s klasnim razlikama.

“Dva smijeha” je alegorijska priča o tome kako društvene razlike oblikuju ljudske sudbine – priča koja razotkriva kontradnosti građanskog društva kroz nevine oči djeteta koje doživljava neočekivano socijalno buđenje.

Krležin majstorski pristup simbolici čini ovo djelo posebno vrijednim za analizu. Naslovni “dva smijeha” predstavljaju dva različita svjeta – svijet privilegiranih i svijet onih koji se bore za opstanak. Kroz jednostavan jezik autor uspijeva prenijeti složene društvene teme koje su aktualne i danas.

Analiza ove lektire otkrit će vam dublje slojeve značenja koji se kriju iza naizgled jednostavne priče o dječjoj igri.

Uvod u lektiru i pisca

Miroslav Krleža – ime koje je gotovo svaki hrvatski učenik čuo još u osnovnoj školi. Ovaj književni div rođen je 1893. godine u Zagrebu i obilježio je hrvatsku književnost 20. stoljeća kao nitko drugi. Kad se spomene “Dva smijeha” mnogi se prisijete te kratke ali snažne priče koja je postala obvezna lektira u hrvatskim školama.

“Dva smijeha” nastala je 1922. godine – u vremenu kada je mladi Krleža još uvijek oblikuvao svoj prepoznatljivi stil. Ova priča je dio njegove zbirke kratkih proza “Hrvatski bog Mars” i savršeno ilustrira autorove glavne preokupacije: društvene nejednakosti i klasnu borbu.

Zanimljivo je kako Krleža često piše iz perspektive djece – kao da kroz njihove nevine oči najbolje vidi licemjerje odraslih. U “Dva smijeha” glavni junak je dječak koji se suočava s bolnim uvikdom da se svi ljudi ne rađaju jednaki. Krleža ovdje koristi alegoriju… ali ne onu dosadnu školsku vrstu koja vas uspavljuje.

Krležin stil u ovom djelu je deceptivno jednostavan – koristi jezik koji može razumjeti i dijete ali prenosi poruke koje su duboke kao ocean. To je bila njegova genijalna formula: jednostavnost koja skriva složenost.

Kratki sadržaj

Sunčana Škrinjarić u priči “Dva smijeha” majestično prikazuje sukob između dva potpuno različita načina gledanja na svijet kroz alegoriju dvaju smijehova. Ova priča istražuje kako se veličina i skromnost manifestiraju u našem svakodnevnom životu.

Uvod

Priča se otvara upoznavanjem s dva protagonista koji su – ironično – potpuno suprotni po karakteru. Veliki smijeh se ponaša kao prava diva… traži pozornico, reflektore i aplauze publike! Ovaj smijeh se ne zadovoljava običnim trenucima – njemu trebaju velike dvorane, škole, cirkusi i kazališta gdje može pokazati svoju važnost.

S druge strane imamo malog smijeha koji je… pa, kako to reći… potpuna suprotnost. Ovaj skromni lik ne traži pažnju niti velike prostore. Umjesto toga, mali smijeh živi u onim sitnim trenucima koji čine naš dan posebnim – u dječjoj igri, u šuštanju lišća, u toplom zagrljaju.

Škrinjarić genijalno postavlja temelje priče kroz ovaj kontrast. Veliki smijeh je glasan, zahtjevan i… pa, malo umišljen (što će se kasnije pokazati kao njegov najveći problem). Mali smijeh pak ostaje iskren, spontan i prisutan tamo gdje ga najmanje očekujete.

Autorica koristi personifikaciju kako bi čitatelju približila ovu alegoriju – smijehovi postaju živi likovi s vlastitim osobnostima, željama i manama. Kroz njihove karakteristike mogu se prepoznati različiti tipovi ljudi koje susrećemo u životu.

Zaplet

Tu se priča zaista zakomplicira… i to na najzanimljiviji mogući način! Veliki smijeh počinje živjeti u svojoj vlastitoj realnosti gdje je on centar svemira. Postaje sve više umišljen, sve više prenapuhan kao balon koji netko puhanje i puhanje… (već možete slutiti gdje to vodi, zar ne?).

Dok se veliki smijeh gubi u vlastitoj važnosti, mali smijeh nastavlja svoj tihi, ali značajan put kroz svakodnevicu. Živi među običnim ljudima, u prirodi, u onim trenucima kada se dijete nasmije jer je vidjelo leptira ili kada baka priprema kolačiće.

Ovdje Škrinjarić uvodi i lik Točke – zanimljiv dodatak priči koji simbolizira našu potrebu za prihvaćanjem i pronalaženjem mjesta u svijetu. Točka pokušava pristupiti drugim točkama, ali susreće prepreke. Ova metafora govori o tome kako se često osjećamo izolirano i kako tražimo svoju skupinu, svoje mjesto pod suncem.

Napetost u priči raste jer veliki smijeh postaje sve gori – njegova arogancija dostiže vrhunac. On se ponaša kao da je najvažnija stvar na svijetu, ignorirajući sve oko sebe. Mali smijeh pak ostaje stabilan, nepromjenjiv u svojoj dobroti.

Rasplet

I onda se dogodi ono što smo svi očekivali (ali opet nas iznenadi)… Veliki smijeh puca kao balon! 💥 Sva ta važnost, sve to napuhavanje, sav taj ego – jednostavno nestane u jednom trenutku.

Ali čekajte… priča tu ne završava! Točka prolazi kroz različite faze odbijanja – neke točke je ne žele, neke je ignoriraju. Ovo je možda najbolniji dio priče jer svi znamo kako se to osjeća, zar ne? Kada pokušavate pronaći svoje mjesto, a čini se da vas nitko ne želi…

Mali smijeh ostaje nepromjenjiv kroz sve ove turbulencije. On i dalje živi u malim stvarima – u načinu kako se mačka protegne na suncu, u tome kako dijeca igraju školu, u šuškanju lišća na vjetru. Nema drame, nema velike buke… samo postojana radost.

Škrinjarić ovdje pokazuje pravu mudrost – život ide dalje bez velikog smijeha, ali bez malog smijeha postaje sivkast i dosadan. Mali smijeh je taj koji pomaže lakšem suočavanju s problemima, koji čini da se ujutro budimo s osmijehom umjesto s teretom na srcu.

Zaključak

Kroz priču o dva smijeha, Škrinjarić šalje poruku koja je vremenska i bezuvjetna. U svijetu gdje svi žele biti najveći, najglasniji, najvažniji… ona nas podsjeća na vrijednost jednostavnih radosti.

Mali smijeh ne traži pozornicu – on je ta pozornica. Ne traži aplauze – on je razlog zašto se aplauze i dogode. Dok veliki smijeh ovisi o vanjskim okolnostima (velike dvorane, publika, priznanje), mali smijeh nosi svoju radost u sebi.

Ova priča je praktična filozofija predstavljena kroz književnost. Govori nam da otpornost i sreća ne dolaze iz velikih gesticija i privida važnosti, već iz sposobnosti pronalaženja radosti u svakodnevnim trenucima.

Poruka je kristalno jasna – bez malog smijeha život postaje dosadan, težak, bez boje. A s njim? S njim svaki dan ima potencijal biti mali blagdan.

Tema i ideja djela

Ako mislite da je tema “Dva smijeha” jednostavna… pa, niste prvi koji su se prevarili! Ova priča na površini izgleda kao bezazlena bajka o dva različita smijeha, ali kada zagrebete dublje, otkrit ćete pravi filozofski dragulj.

Glavni sukob vrti se oko dva potpuno suprotna karaktera. Veliki smijeh je onaj tip osobe koju svi poznajemo—glasan, traži pozornost, uvijek mora biti centar zbivanja. Mali smijeh? Potpuna suprotnost. Pronalazi radost u sitnicama, ne treba mu reflektore da bi bio sretan.

Škrinjarić kroz ovu alegoriju zapravo priča o nama. Koliko često vidimo ljude koji se trude biti najglasniji u sobi, a zapravo nemaju što pametno reći? S druge strane, oni koji stvarno imaju nešto vrijedno za podijeliti često šute i promatraju.

Genijalno je kako se veliki smijeh postepeno “deflira” kroz priču. Početna arogancija prelazi u nesigurnost, a na kraju—potpuni kolaps. Mali smijeh ostaje postojan jer njegova snaga dolazi iz autentičnosti, a ne iz potrebe za validacijom drugih.

Ključna poruka nije baš suptilna (što je dobro za lektiru!)—prava vrijednost leži u jednostavnosti i skromnosti. Život je pun malih trenutaka koji čine razliku, a mi često jurimo za “velikim” stvarima koje su… pa, često prazne kao veliki smijeh u priči.

Analiza likova

Škrinjarić briljantno gradi svoje likove kao žive simbole – svaki nosi dublje značenje od onoga što se čini na prvi pogled. Veliki smijeh je… pa, kako da kažem… tipičan “napuhanko” kojeg svi poznajemo iz stvarnog života. Ovaj lik se hvali poput pavuna, pojavljuje se samo tamo gdje može skupiti publiku i ponaša se kao da je centar svemira. His smijeh je glasniji od koncerta, ali površniji od lokve nakon kiše.

S druge strane, mali smijeh je ona vrsta prijatelja koji je uvijek tu kad ga trebaš. Znatiželjniji od mačke, nestašniji od prvašića, ali – i ovo je ključno – potpuno iskren. Dok se veliki smijeh pokazuje kao klasični narcis, mali smijeh tiho pomaže ljudima da lakše prođu kroz teške trenutke.

Autorka uvodi još jedan fascinantni kontrast kroz bogatog građanina i siromašnog promatrača. Bogataš se ponaša kao da je kupio svijet (možda je i kupio dio njega), dok siromašni promatrač kroz svoj gorak smijeh govori ono što svi mislimo – da društvo nije baš fer. Ovaj ironičan smijeh postaje svojevrsni “truth serum” koji razotkriva klasne nejednakosti.

Ova analiza likova pokazuje kako Škrinjarić koristi smijeh kao psihološki mikroskop – kroz njega vidimo različite društvene slojeve i načine kako ljudi reagiraju na životne izazove.

Književni elementi

Kad netko prvi put otvori “Dva smijeha” u ruci, možda ga na prvu neće oduševiti jednostavnost jezika – ali tu se skriva genij Sunčane Škrinjarić. Ona koristi personifikaciju kao svoj glavni alat, doslovno udahnjujući život u smijeh. Veliki i mali smijeh nisu samo koncepti… oni hodaju, pričaju i međusobno se sukobljavaju kao stari neprijatelji na školskom dvorištu.

Simbolika prožima svaku stranicu. Veliki smijeh? To je onaj frajer koji se hvali na Instagramu, traži pažnju i misli da je važniji od svih. Mali smijeh predstavlja tvog najboljeg prijatelja koji te tješi kad ti je teško – možda ne pravi spektakl, ali je uvijek tu kad ga trebaš.

Škrinjarić majsterski balansira alegoriju kroz cijelu priču. Na površini čitamo o dva tipa smijeha, ali zapravo čitamo o ljudskim tipovima koje svakodnevno susrećemo. Onaj kolega koji se stalno hvali nasuprot onom koji tiho radi svoj posao? Yep, to su oni.

Kontrast je možda najjači element – dok se veliki smijeh “deflira” kroz priču (doslovno gubi zrak kao balon), mali smijeh ostaje čvrst poput stijene. Ta dramatičnost suprotnosti čini da se prisjetimo vlastitih životnih situacija kad su nam se velike ambicije raspale, a mala zadovoljstva pokazala najvažnijima.