Školska lektira često budi mješovite osjećaje kod učenika – dok jedni odgađaju čitanje do zadnjeg trenutka, drugi s nestrpljenjem čekaju da zarone u nove priče. “Baš se veselim” lektira predstavlja iznimku u svijetu obveznog čitanja jer uspijeva spojiti obrazovni sadržaj s pravom zabavom.
Ova lektira oduševljava čitatelje svojom suvremenom perspektivom, humorom i likovima s kojima se mladi lako identificiraju, čineći čitanje ugodnim iskustvom umjesto teretom.
Razlog zašto mnogi učenici s entuzijazmom pristupaju ovoj knjizi leži u autoričinu pristupu koji poštuje mladenačku inteligenciju i ne patronizira svoje čitatelje. Umjesto da se oslanja na zastarjele obrasce, djelo donosi svježe viđenje koje rezonira s današnjim tinejdžerima i njihovim svakodnevnim izazovima.
Uvod u lektiru i pisca
Kad se spomene školska lektira, većina učenika automatski zastenje i počinje tražiti kratki sadržaj na internetu (priznat ćemo… svi smo to radili). Ali ova knjiga? Ova je drugačija priča. “Baš se veselim” predstavlja onu rijetku vrstu lektire koja vas neće natjerati da grizete nokte od dosade.
Tko stoji iza ovog osvježavajućeg pristupa? Autorica je uspjela nešto što se čini nemogućim – napisati knjigu koja zadovoljava i nastavnike i učenike. Umjesto da poseže za zastarjelim formulama i “kako je nekad bilo” pričama, ona govori direktno mladima. Bez onog patronizirajućeg tona koji screama “odrasli bolje znaju”.
Ova lektira dolazi u trenutku kad su tinejdžeri prezasićeni TikTok sadržajem i potrebna im je nešto što će ih stvarno uhvatiti. Autorica to razumije – ona ne pokušava biti cool na silu, već jednostavno piše autentično. Rezultat? Knjiga koja ne pokušava biti nešto što nije.
Likovi u knjizi suočavaju se s problemima koji su stvarni – od obiteljskih drama do školskih pritisaka. Nema tu idealiziranih situacija gdje se sve riješi u zadnjem poglavlju magičnom formulom. Umjesto toga, čitatelji pronalaze djeliće sebe u svakoj stranici… i to je ono što čini razliku između “moram pročitati” i “želim saznati što se dalje događa”.
Kratki sadržaj

Eva Janikovszky je stvorila nešto posebno s ovom slikovnicom – priču koja govori izravno dječjim srcima bez ijedne umjetne note. Ova mađarska autorica zna kako uhvatiti bit djetinjstva u svim njegovim bojama i nijansama.
Uvod
Priča počinje onako kako svaki dan u dječjem životu – s velikim očekivanjima i srcem punim radoznalosti. Glavno dijete (a mogao bi to biti bilo koji klinac s vaše ulice) budi se s onim tipičnim dječjim uzbuđenjem koje odrasli često zaborave postojati.
Autorica ne gubi vrijeme na dugotrajne uvode ili složene opise. Umjesto toga odmah nas uvlači u svijet gdje je svaki trenutak prilika za neko novo otkriće. Dijete u priči nije savršeno – ima svoje strahove, sumnje i trenutke kada se osjeća malo izgubljeno (baš kao i mi svi).
Ono što čini ovaj početak posebnim jest Janikovszkyina sposobnost da piše o djetinjstvu bez nostalgije ili idealizacije. Ona prikazuje stvarno dijete s pravim emocijama, a ne neki Disney verziju odrastanja. Kada dijete kaže “baš se veselim”, osjećate tu autentičnost – kao da slušate vlastito dijete kako priča o svom danu.
Tu nema onih patronizirajućih “djeco, životne lekcije su važne” trenutaka koji čine većinu dječjih knjiga dosadnima. Umjesto toga dobivamo prirodan tok misli i osjećaja koji rezonira s mladim čitateljima jer govori njihovim jezikom.
Zaplet
Evo gdje se stvari počinju komplicirati – ali na pravi način. Dijete se suočava s onim stvarnim svakodnevnim situacijama koje svi poznajemo: nova prijateljstva koja treba izgraditi, školski izazovi koji ponekad izgledaju kao planine, obiteljska dinamika koja može biti… pa, složena.
Janikovszky ne bježi od stvarnosti. Njezino dijete prolazi kroz one prave probleme – možda se suočava s vršnjacima koji nisu uvijek ljubazni, ili pokušava razumjeti zašto odrasli ponekad djeluju tako čudno. Ova część priče pokazuje kako djeca stvarno obrađuju svijet oko sebe.
Ono što me impresionira jest kako autorica balansira različite emocije. Jedno poglavlje dijete se osjeća kao da može pokvariti svijet, a sljedeće se osjeća malo nesigurno. To je… pa, to je djetinjstvo u ljusci oraha, zar ne?
Kroz ove situacije vidimo kako se dijete razvija. Ne kroz neke velike, dramatiče trenutke (ovo nije Hollywood film), već kroz male svakodnevne interakcije koje zapravo oblikuju naše ličnosti. Razgovor s učiteljem, igra s prijateljima, trenutak kada shvatiš da možeš riješiti problem sam – te sitnice koje čine život bogatijim.
Autorica također pokazuje kako dijeca percipiraju vrijeme drugačije od odraslih. Za dijete jedan dan može sadržavati bezbroj avantura i otkrića.
Rasplet
Kako se priča bliži kraju, sve se počinje slagati na mjesto – ali ne na onaj forsirani način koji čini čitatelje da se osjećaju kao da ih netko šamara s porukom. Janikovszky je previše pametna za takve trikove.
Dijete polako počinje razumijevati da je život mješavina svih vrsta trenutaka. Nekad su dani puni smijeha i uzbuđenja, a nekad su… pa, malo manje uzbudljivi. I to je potpuno u redu. Ova spoznaja ne dolazi kroz neki veliki “aha!” trenutak, već postupno, prirodno.
Ono što me fascinira jest kako autorica prikazuje dječju sposobnost prilagođavanja. Dijete uči da svaki dan donosi nešto novo – možda nije uvijek ono što smo očekivali, ali može biti jednako vrijedno. Ta fleksibilnost je nešto što bi mnogi odrasli mogli pozajmiti od djece.
Također vidimo kako se dječje razumijevanje odnosa s drugima produbljuje. Shvaća da su i odrasli ljudi s vlastitim osječajima i izazovima, ne samo autoriteti koji postavljaju pravila. Ta humanizacija odraslih je ključna za razvoj empathije.
Kraj ne nudi jednostavna rješenja za složene probleme (jer ih nema), već umjesto toga slavi dječju sposobnost nalaženja radosti u svakodnevici.
Zaključak
Kada zatvorite ovu slikovnicu, ostaje vam osjećaj topline i… ma da, radosti. Janikovszky je uspjela uhvatiti ono što čini djetinjstvo čarobnim: sposobnost pronalaska čuda u običnim trenucima.
Poruka nije “budi uvijek sretan” (što bi bilo nerealno), već “otvori oči za ljepotu koja te okružuje”. Autorica potiče djecu da paze na male stvari koje čine život bogatijim – od ukusnog obroka do toplog zagrljaja, od nove prijateljstva do uspješno riješenog školskog zadatka.
Ova књига poučava optimizam, ali ne naivan optimizam koji ignorira probleme. Umjesto toga govori о aktivnom optimizmu – sposobnosti biranja fokusa na ono pozitivno čak i kada se suočavamo s izazovima. To је životna vještina koju sva djeca trebaju naučiti.
Što se tiče mjesta u hrvatskom obrazovnom sustavu, “Baš se veselim” представља savršen most između zabave i edukacije. Dijeca uče o emocijama, odnosima i odrastanju bez osjećaja da ih netko “podučava”. Knjiga razvija jezične sposobnosti prirodno, kroz angažman s pričom koja ih stvarno zanima.
Za roditelje i učitelje ova lektira pomaže pokrenuti razgovore o osječajima i svakodnevnim iskustvima. Nije to težak posao – djeca prirodno reagiraju na autentičnost Janikovskzynе priče.
Tema i ideja djela

Eva Janikovszky je pogodila u sridu s temom koja zvuči jednostavno, a zapravo je duboko složena – kako pronaći radost u svakodnevici. Ne radi se o naivnom optimizmu ili umjetnom veselju koje odrasli često guraju djeci. Ova slikovnica istražuje autentičnu dječju perspektivu na svijet koji odraslima može djelovati rutinski i dosadan.
Osnovna ideja djela počiva na transformaciji običnog u neobično. Jutarnje buđenje, igra s prijateljima, školski dan – sve to postaje izvor uzbuđenja kada se gleda kroz dječje oči. Autorica ne idealizira djetinjstvo niti prikazuje savršen svijet. Umjesto toga prikazuje kako djeca prirodno nalaze čarobnost u malim stvarima koje odrasli često zanemaruju.
Djelo se usredotočuje na nekoliko ključnih tema koje se prepliću kroz cijelu priču:
Tema | Kako se razvija |
---|---|
Obiteljski odnosi | Svakodnevne interakcije s roditeljima |
Školsko okruženje | Prvi dojmovi i prilagodba novom prostoru |
Prijateljstva | Prirodan razvoj socijalnih veza |
Kreativnost | Pretvaranje rutine u avanturu |
Emocionalni razvoj stoji u centru priče. Dijete uči prepoznavati vlastite osjećaje, ali i razumijevati emocije drugih. Autorica vješto balansira različite emocionalne tonove – od uzbuđenja do nesigurnosti, od radoznalosti do zabrinutosti.
Janikovszky ne propovijeda o tome kako bi djeca trebala biti sretna. Ona prikazuje kako djeca stvarno jesu – s njihovom prirodnom sposobnošću da u svemu pronađu nešto zanimljivo. Ta autentičnost čini djelo posebno vrijednim za mlade čitatelje koji se mogu prepoznati u likovima i situacijama.
Analiza likova

Zaboravite tipične književne analize gdje se likovi seciraju poput laboratorijskih uzoraka — Eva Janikovszky u “Baš se veselim” stvara žive, dišuće osobe koje čitatelj gotovo može čuti kako šušte po kući.
Glavni lik – dječak koji otkriva svijet
Središnji lik, neimenovani dječak, ponaša se kao prava mala istraživačka sonda. Ne sjedi pasivno i čeka da mu netko objasni kako funkcioniraju osjećaji — već aktivno proučava svoju obitelj poput antropologa koji je naletio na fascinantno pleme. Njegova iskrenost udara kao svježi zrak… čovjek se uhvati kako se smiješi dok čita njegove “znanstvene” zaključke o tome što veseli baku ili djeda.
Ono što čini ovog dječaka posebnim? Ne glumi savršenstvo. Ponekad se zabuni ili pogrešno pročita situaciju, što je — budimo iskreni — totalno ljudski. Autorica ga prikazuje kao dijete koje uči kroz pokušaj i pogrešku, ne kao nekog malenog genija koji sve razumije iz prve.
Obitelj koja diše i živi
Član obitelji | Karakteristike | Ulogu u dječakovom razvoju |
---|---|---|
Mama | Strpljiva, razumije dječje pustolovine | Pruža sigurnost za eksperimentiranje |
Tata | Spreman na igru, tolerira zbrku | Uči dječaka da je zabava dio života |
Baka | Mudra, voli zajedničke aktivnosti | Prenosi obiteljske vrijednosti |
Djed | Trpežljiv “konj” u igri, skriva umor | Pokazuje bezuvjetnu ljubav kroz žrtvu |
Sestra Marica | Spontana, drugačija od dječaka | Uči ga o različitostima u veseljima |
Evo gdje Janikovszky zabija gol — nijedan od ovih likova nije idealiziran. Djed se umara od igranja konja, mama ponekad uzdahne kad djeca naprave nered… ali svi oni biraju ljubav unatoč tome. To nije disney verzija obitelji gdje se svi stalno smiješakaju — ovo je prava obitelj koja se voli i trudi, što je neusporedivo vrijednije.
Kroz ove međusobne odnose dijete (i čitatelj!) uči emocionalnu inteligenciju na najprirodniji mogući način. Nema tu predavanja o empatiji — već prava, živa lekcija o tome kako prepoznati i cijeniti tuđe osjećaje.
Književni elementi

Kad se zarone u strukturu “Baš se veselim”, čitatelji mogu primijetiti kako Janikovszky vješto koristi jednostavne ali efektne književne elemente koji čine ovu slikovnicu posebnom.
Narativna tehnika predstavlja srce priče – autorica koristi perspektivu djeteta koje postupno otkriva svijet oko sebe. Ovaj pristup omogućuje mladim čitateljima da se prirodno identificiraju s glavnim likom, dok stariji čitatelji mogu nostalično prisjetiti vlastitog djetinjstva. Naracija teče kroz kratke, jasne rečenice koje prate dječji tok razmišljanja.
Karakterizacija likova gradi se kroz svakodnevne situacije i dijaloge. Svaki član obitelji dobiva prepoznatljive osobine kroz ono što ih veseli:
Lik | Izvor veselja | Književna funkcija |
---|---|---|
Mama | Red u kući | Predstavlja stabilnost |
Tata | Igra i zabava | Simbolizira spontanost |
Baka | Unukova posjeta | Utjelovljuje mudrost |
Djed | Miran odmor | Prikazuje jednostavne radosti |
Simbolika prožima cijelu priču kroz motive veselja i dijeljenja emocija. Autorica koristi kontrast između dječakove početne nesvjesnosti i postupnog sazrijevanja, što stvara prirodan razvojni luk priče.
Stilski pristup odlikuje se toplinom i humorom bez patronizirajućeg tona. Janikovszky balansira edukativnu poruku s autentičnim prikazom dječjih razmišljanja, izbjegavajući didaktičke predike. Kroz episodičnu strukturu, svaka situacija nosi vlastitu lekciju o empatiji i razumijevanju drugih.
Ovi književni elementi čine “Baš se veselim” vrijednim štivom koje uspješno spaja umjetničku vrijednost s pedagoškim ciljevima.