Mnogi se čitatelji i dalje pitaju tko uistinu vjeruje u rode u ovom kultnom djelu hrvatske književnosti. Ova priča nije samo bajka o pticama koje donose bebu – to je duboka analiza ljudske psihologije i društvenih odnosa.
Lektira “Tko vjeruje u rode” prikazuje likove koji se razlikuju po svojoj naivnosti i životnom iskustvu – djeca prirodno vjeruju u čarobne priče, dok odrasli postupno gube tu nevinost kroz suočavanje sa stvarnošću.
Kroz pažljivu analizu likova i njihovih motivacija može se razumjeti autorovu poruku o tome kako različite generacije pristupaju mitu i tradiciji. Svaki lik predstavlja specifičan pogled na svijet koji oblikuje naše razumijevanje onoga što nazivamo “vjerovanjem”. Pripremite se za putovanje kroz slojeve značenja koje krije ova aparentno jednostavna priča.
Uvod u lektiru i pisca
Iva Brdar nije baš ime koje svaki petoškolac zna napamet… ali možda bi trebao biti. Ova hrvatska autorica napisala je “Tko vjeruje u rode” 1995. godine – priču koja na prvi pogled izgleda kao obična bajka, ali u stvarnosti je pravi psihološki trik-pitanje.
Ko je Iva Brdar? Rođena je 1950. u Zagrebu i provela je godine radeći kao novinarka, što se jasno vidi u njezinoj sposobnosti da otkopča ljudske motive kroz jednostavne rečenice. Njezina pisanja često istraživaju one tanke linije između djetinjstva i odrasle dobi – baš kao što čini i u ovoj priči.
Sama lektira? Pa, to je genijalno jednostavno djelo od samo par stranica koje postavlja jedno od najstarijih pitanja čovječanstva: što se događa kad prestanemo vjerovati u čuda?
Brdar koristi rode – te mitske ptice koje “donose” bebe – kao metaforu za nešto daleko dublje. Kroz dijalog između djeteta i odrasle osobe, ona istražuje kako se naša percepcija stvarnosti mijenja s godinama. (I ne, neće vam se svidjeti odgovor!)
Zanimljivo je što ova priča nikad ne daje direktne odgovore. Umjesto toga, Brdar pita čitatelje da sami odluče tko je u pravu – dijete koje još uvijek vjeruje u čarolije ili odrasla osoba koja je “pametnija” od takvih gluposti.
Ta nedoumice čini lektiru savršenom za analizu – jer svaki čitatelj može pronaći nešto svoje u toj kratkoj, ali moćnoj priči o gubitku nevinosti.
Kratki sadržaj
Priča “Tko vjeruje u rode” otkriva dublje slojeve ljudske prirode kroz naizgled jednostavan razgovor o tome odakle dolaze bebe. Brdarica je ovdje stvorila pravu malu dragulje koji čita kao brzinska vožnja kroz različite svjetonazore.
Uvod
Sve počinje prilično bezazleno – dijete postavlja ono najneugodnije pitanje koje svaki roditelj zna da će jednom doći. “Odakle dolaze bebe?” I tu se stvari počinju komplikovati.
Dijete čvrsto vjeruje u priču o rodama – te velikim, gracioznim pticama koje navodno nose bebe u kljunu. Za dijete je to potpuno logično, možda čak i… romantično? (Tko kaže da djeca nemaju osjećaj za poetiku!) Ta vjerovanje nije samo naivnost – to je cijeli svijet u kojem čuda postoje i gdje stvari imaju smisla na način koji odrasli više ne razumiju.
S druge strane imamo odraslu osobu koja se našla u toj klasičnoj dilemi: reći istinu ili pustiti dijete da sanja još malo? Ta odrasla osoba nosi teret znanja – ona zna kako stvari “doista” funkcioniraju. Ali eto problema… možda je to znanje ujedno i teret koji joj ne dozvoljava da vidi ljepotu u dječjoj vjerski.
Brdarica ovdje postavlja temelje za sukob koji će se razvijati kroz cijelu priču – između nevine vjere i “odrasle” stvarnosti. Između onih koji još uvijek vide čuda svugdje oko sebe i onih koji su naučili biti… pa, realni.
Zaplet
E, a onda se stvari počinju zakuhavati! Dijete ne odustaje tako lako od svoje priče o rodama. Ono pita, istražuje, možda čak i izaziva tu odraslu osobu da objasni svoju verziju događaja.
Tu nastaje pravi dramski trenutak – kad se dva svjetonazora sudaraju kao vlakovi koji idu jedan prema drugome. Dijete brani svoje rode s onom istrajnošću koju samo djeca mogu imati (možete li se sjetiti kad ste vi tako žestoko branili nešto u što ste vjerovali?). Za njega su rode stvarne koliko i sunce na nebu.
Odrasla osoba se nalazi u zamci. S jedne strane, želi biti iskrena – možda misli da je to “odgovorno” ponašanje. S druge strane, nešto u njoj možda se pita… a što ako dijete ima pravo? Što ako smo mi odrasli oni koji su nešto izgubili na putu?
Brdarica ovdje vješto gradi napetost ne kroz akciju već kroz dijalog. Svaka rečenica je mala bitka između dva načina sagledavanja svijeta. Dijete koristi logiku vlastitog univerzuma (a tko kaže da ta logika nije valjana?), dok odrasla osoba pokušava uvesti “faktičko” objašnjenje koje… možda uopće nije uvjerljivije od priče o rodama.
Rasplet
I onda dolazi onaj trenutak kad se sve mora riješiti – ili možda ne mora? Brdarica tu pokazuje svoju majstoriju jer ne nudi lako rješenje na srebrnoj pladnji.
Možda dijete na kraju prihvaća “istinu” – ali po koju cijenu? Kad prestanemo vjerovati u rode, što još gubimo u tom procesu? Možda odrasla osoba shvaća da je njena “istina” samo jedna od mogućih priča o tome kako svijet funkcionira.
Tu je čitava bit priče – možda obje verzije imaju svoju vrijednost. Možda su rode metafora za sve ono čudesno što odrasli gubimo dok “sazrijevamo”. A možda je “znanstveno” objašnjenje samo još jedna priča – kompliciranija, ali nije nužno i istinita.
Brdarica ne kaže tko je u pravu. Ona pušta čitateljima da se sami odluče – a to je genijalan potez! Jer svaki čitatelj će u toj priči pronaći nešto svoje. Netko će stati na stranu djeteta, netko će podržati odraslu osobu, a netko će možda shvatiti da je pitanje složenije nego što se čini.
Zaključak
Na kraju se čitatelj pita: tko doista vjeruje u rode? Samo dijete? Ili možda svi mi, duboko u sebi, želimo vjerovati u nešto čudesno?
Brdarica je ovdje stvorila priču koja funkcionira na više razina – kao priča o odrastanju, kao priča o gubenju nevinosti, kao priča o tome što znači biti “pametan” ili “naivan”. Možda je najmudrije dijete koje još uvijek može vidjeti ljepotu u priči o rodama.
Ali evo ironije – mi odrasli čitamo ovu priču i analiziramo je, tražimo dublje značenje… možda smo i mi, na svoj način, još uvijek djeca koja vjeruju u priče. Samo su naše priče postale kompliciranija – zovemo ih “literaturom” i “analizom” umjesto “bajkama o rodama”.
I možda je to u redu. Možda je wichtig da neki dio nas nikad ne prestane vjerovati u rode – bilo da su to prave ptice ili metafore za sve ono čudesno što čini život vrijednim življenja.
Tema i ideja djela
Na prvom pogledu, “Tko vjeruje u rode” djeluje kao obična priča o djetetu koje vjeruje u staru narodnu predaju. Ali ova kratka priča sakriva dublje značenje koje se odnosi na sukob između nevinosti i znanja, između čudesnog i racionalnog pogleda na svijet.
Glavna tema djela revolira oko pitanja što se događa kada se suoče dva različita načina percipiranja stvarnosti. Dijete predstavlja svijet u kojem je sve još uvijek moguće – rode doista mogu donijeti bebe, a čuda se događaju svaki dan. S druge strane, odrasla osoba nosi teret “pravog” znanja o tome kako stvari funkcioniraju.
Ali Brdarica postavlja ključno pitanje: tko je uistinu u pravu? Možda rode ne donose bebe u doslovnom smislu, ali možda simboliziraju nešto dublje – potrebu za vjerom u nešto lijep i čudesan. Odrasla osoba, iako “pametna”, možda je izgubila sposobnost divljenja i vjerovanja.
Ideja djela leži u sukobu generacijskih pogleda. Svaka generacija prolazi kroz ovaj prijelaz – od bezuvjetnog vjerovanja u čuda do prihvaćanja “odrasle” stvarnosti. Brdarica ne sugerira da je jedan pristup bolji od drugog, već istražuje što gubimo i što dobivamo u tom procesu.
Kroz jednostavan dijalog, autorica postavlja univerzalna pitanja o prirodi vjerovanja, važnosti mašte i cijeni odrastanja. Priča funkcionira kao metafora za sve one trenutke kada moramo birati između praktičnosti i čudesnog – između onoga što “znamo” i onoga u što želimo vjerovati.
Analiza likova
U “Tko vjeruje u rode” susrećemo samo dva lika, ali Brdarica iz njih izvlači čitav spektar ljudskih emocija i stavova. Ovo nije slučajno – autorica je svjesno stvorila minimalnu postavu kako bi fokus stavila na duboku psihološku analizu.
Dijete predstavlja čistoću vjerovanja koja se ne da pokolebati logikom. Ono ne postavlja pitanje iz znatiželje, već iz duboke uvjerenosti da su rode stvarne. Brdarica ga prikazuje kao malog filozofa koji brani svoj pogled na svijet s nevinom, ali čvrstom odlučnošću. Njegovi argumenti nisu znanstveni, već emocionalni – i tu leži njihova snaga. Dijete ne želi čuti “istinu” jer njegova istina već postoje i savršeno funkcionira.
Odrasla osoba nosi težinu znanja koja postaje prokletstvo. Ona se nalazi u nezavidnoj poziciji između želje da sačuva dječju nevinost i potrebe da bude “odgovorna”. Brdarica je vješto prikazuje kao nekoga tko možda duboko u sebi žali što je prestao vjerovati u rode. Svaka njezina riječ odaje unutarnji sukob – želi li doista “obrazovati” dijete ili jednostavno ne može podnijeti da netko još uvijek vjeruje u ono što je ona davno izgubila?
| Karakteristika | Dijete | Odrasla osoba |
|---|---|---|
| Pristup stvarnosti | Čudesan, poezan | Racionalan, “znanstven” |
| Emocijalno stanje | Sigurno, vedro | Neodlučno, tužno |
| Motivacija | Obrana ljepote | Prenos “istine” |
Ono što čini ovu analizu posebno zanimljivom jest što Brdarica ne postavlja likove kao protivnike. Umjesto toga, oni predstavljaju različite faze ljudskog razvoja – i možda različite načine kako se nositi s činjenicom da život nije uvijek bajka. Dijete i odrasla osoba su u biti ista osoba, samo na različitim točkama životnog puta.
Književni elementi
Brdarica je u svojoj priči “Tko vjeruje u rode” koristila književne elemente s preciznošću kirurškog skalpela — svaki element ima svoju svrhu i dublje značenje koje nadilazi površinu. Simbolika je ovdje kraljica… rode nisu samo ptice koje donose bebe, već predstavljaju granicu između dječjeg svijeta pune čuda i odraslog svijeta punog “istina”.
Dijalog kao glavna narativna tehnika postavlja čitav sukob na scenu. Brdarica ne koristi dugotrajne opise ili složene narativne strukture — umjesto toga, ona omogućava likovima da govore sami za sebe. Kroz kratke, oštre replike dijete i odrasla osoba plešu oko centrale teme, pri čemu svaka rečenica nosi težinu generacijskih razlika.
Simbolički prikaz roda funkcionira na više razina — one predstavljaju vjeru, nevinost, nadu i dječju maštu, dok istovremeno postaju metafora za sve ono što odrasli gube tijekom odrastanja. Ova višestruka simbolika omogućava različitim čitateljima da pronađu vlastito tumačenje priče.
Ironija se provlači kroz cijelu priču kao tanka nit — odrasla osoba koja pokušava “obrazovati” dijete možda je upravo ona koja je zaboravila što znači vjerovati. Brdarica vješto postavlja pitanje: tko je ovdje naivniji?
Stilski, autorica koristi jednostavan jezik koji odražava prirodnost razgovora, no ispod te jednostavnosti krije se duboka psihološka analiza ljudske prirode i procesa odrastanja koji svi proživljavamo.
