Učenici diljem Hrvatske već generacijama čitaju jedan od najpoznatijih romana o odrastanju u hrvatskoj književnosti. Anne Frank hrvatske literature, kako je neki kritičari nazivaju, ostavlja dubok trag na svakoga tko pročita njezine stranice ispunjene introspekcijom i emocijama adolescencije.
“Dnevnik Pauline” Branka Hribarevića prati intimne misli sedamnaestogodišnje djevojke kroz njezin osobni dnevnik, otkrivajući složenost odrastanja, prve ljubavi i traganja za identitetom u turbulentnim vremenima.”
Ovaj roman ne govori samo o jednoj mladoj ženi – on predstavlja ogledalo za sve one koji su prošli kroz bure adolescencije. Hribarević je majestorski uhvatio univerzalne teme odrastanja kroz priču o Paulini koja postaje simbol generacija mladih ljudi u potrazi za sobom.
Zašto je baš ovaj dnevnik toliko moćan da i danas, desetljećima nakon objavljivanja, čini učenike da se prepoznaju u Paulininim riječima?
Uvod u lektiru i pisca
Branko Hribarević nije bio tipičan pisac koji planira napisati “veliki roman o odrastanju”. Zapravo je početkom osamdesetih godina radio kao novinar i urednik kada mu je u ruke došla idea koja će promijeniti hrvatsku školsku lektiru zauvijek. Što se događa kada odrasla osoba pokuša uhvatiti autentični glas sedamnaestogodišnje djevojke? Hribarević je odlučio saznati.
“Dnevnik Pauline P.” objavljen je 1982. godine i odmah je izazvao žestoke rasprave. Neki su ga kritizirali zbog previše eksplicitnih dijelova, dok su drugi hvalili neuobičajenu iskrenost glavne junakinje. Hribarević je napisao roman koji se usudio dotaknuti tema o kojima se u to vrijeme šutjelo — prvi seks, obiteljski problemi, strah od odrastanja.
Pisac je svoj pristup opisao kao “pokušaj vraćanja u vlastito adolescentno doba kroz tuđe oči”. Koristio je tehniku dnevničkih zapisa jer je vjerovao da intimnost tog oblika najbolje prenosi kaos tinejdžerskih misli. Svaka stranica odražava Paulinine nedoumice… njezine nade… strahove koji drže čitatelje budnima do kasno u noć.
Ono što čini ovaj roman posebnim je Hribarević’s sposobnost da se potpuno uživи u ženski glas. Ne zvuči kao odrasli muškarac koji glumi tinejdžerku — zvuči kao prava Paulina koja se bori s pitanjima koja muče svaku sedamnaestogodišnjakinju.
Kratki sadržaj
Branko Hribarević je kroz “Dnevnik Pauline P.” stvorio djelo koje prati desetogodišnju djevojčicu kroz jednu školsku godinu – od rujna do lipnja. Svaki mjesec donosi tri kratke priče o važnim događajima u Paulininom životu.
Uvod
Ovo nije vaš tipičan dnevnik s datumima i svakodnevnim zapisima (znate onaj gdje pišete “Danas sam jela kruh s marmeladom”). Ne, ne… Hribarević je bio pametniji od toga. Umjesto dosadnih kronoloških zapisa, stvorio je zbirku kratkih priča koje se čitaju kao filmski kadrovi iz dječjeg života.
Paulina bilježi svoje doživljaje kroz jednostavan i humoristični stil koji vas neće pustiti da se dosađujete. Nema tu filozofiranja o smislu života – djevojčica jednostavno živi svoj život i dijeli ga s nama. Kroz njezine oči vidimo svijet kakav jest kad imate deset godina i kada je svaki dan pun malih velikih drama.
Zanimljivo je kako Hribarević uspijeva uhvatiti tu dječju perspektivu bez da zvuči forsirano. Paulina govori svojim glasom, ne glasom odrasle osobe koja se pretvara da je dijete. To je možda najjači adut ovog djela – autentičnost koja probada kroz svaku stranicu.
Zaplet
Paulina se kroz školsku godinu suočava s onim što svako dijete prolazi – početak škole (ah, ta drama s novim učiteljima!), priprema za rođendan, obiteljski događaji koji se čine važniji nego što jesu i druženje s prijateljima koje može biti blagoslov i prokletstvo istovremeno.
Svaka priča nosi svoju malu krizu. Možda je to svađa s najboljom prijateljicom koja se čini kao kraj svijeta, ili možda odnos s učiteljem koji može biti prestrašan ili najdivniji na svijetu – ovisno o tome jeste li napravili domaću zadaću.
Hribarević posebno vješto prikazuje te dječje planine od mravinjaka. Ono što odraslima izgleda beznačajno, za dijete je pitanje života i smrti. Zašto? Pa jer je to njihov cijeli svijet! Paulina ne razlikuje velike i male probleme – svi su joj jednako važni, jednako dramatični.
Tu je i obiteljska dinamika koja se provlači kroz priče. Roditelji koji ponekad razumiju, a ponekad… pa, ne baš. Ta napetost između dječjeg i odraslog svijeta čini srž mnogih priča.
Rasplet
Mjesec po mjesec vidimo kako se Paulina mijenja. Nije to Hollywood transformacija – ne postane odjednom mudra i odrasla. Već su to sitne promjene, kao kad gledate dijete svaki dan pa ne primjećujete koliko je naraslo.
Priče nose odgojne poruke, ali ne one dosadne, “poučne” koje vas tjeraju da zatvorite knjugu. Hribarević je majstor suptilnosti. Paulina uči o prijateljству kroz svađe i pomirenja, o obitelji kroz svakodnevne situacije, o životnim vrijednostima kroz svoje greške i uspjehe.
Svaka priča završava na način koji ostavlja prostora za razmišljanje. Nema tu jednostavnih odgovora – život je složen čak i kad imate deset godina. Možda je to najvažnija lekcija koju djeca mogu naučiti iz ovog dnevnika.
Kroz Paulinine oči vidimo da odrastanje nije proces koji se događa preko noći. To je maraton malih koraka, svaki jednako važan kao i prethodni.
Zaključak
“Dnevnik Pauline P.” daje realan i topao pogled na dječji svijet koji često zaboravljamo kad odrastemo. Hribarević ne romantizira djetinjstvo – prikazuje ga kakvo jest, s obje strane medalje.
Paulina postaje ogledalo u kojem se mogu prepoznati generacije djece. Njezine priče potiču empatiju i razumijevanje, a pritom ne propovjedaju. Jednostavno su tu, kao prozor u svijet koji je istovremeno jednostavan i složen.
Stil pisanja ostaje pristupačan i zanimljiv kroz cijelo djelo. Nema tu pokazivanja s velikim riječima ili složenim rečenicama. Hribarević zna da jednostavnost često govori najjasnije.
Na kraju, ovo djelo ostaje relevantno jer se dječji svijet u biti ne mijenja toliko. Možda djeca danas imaju pametne telefone umjesto sveščića, ali srce priče ostaje isto – svi prolazimo kroz te iste emocije, iste strahove i ista otkrića koja čine odrastanje jedinstvenim iskustvom.
Tema i ideja djela
Odrastanje kroz dječje oči – to je srce ovog remek-djela koje je Sanja Polak poklonila mladim čitateljima. “Dnevnik Pauline P.” nije samo zbirka priča… to je prozor u svijet desetogodišnje djevojčice koja svaki mjesec donosi nove avanture i izazove.
Polak je majstorski uhvatila onu čarobnu granicu između djetinjstva i odrasle dobi. Paulina nam kroz svojih deset mjesečnih zapisa (od rujna do lipnja) otkriva kako izgleda kada se suočavaš s prvim velikim životnim lekcijama. I ne, ovo nije tipičan “dragi dnevniče” format – svaki mjesec donosi tri kratke priče koje čitaš kao da gledaš najdraži crtić.
| Mjesec | Broj priča | Fokus |
|---|---|---|
| Rujan-Lipanj | 30 ukupno | Školska godina |
| Po mjesecu | 3 priče | Ključni događaji |
Što čini ovo djelo posebnim? Autentičnost. Polak ne glumi da je dijete – ona stvarno razumije kako djeca misle i osjećaju. Paulina nije savršena junakinja iz bajke… ona je ona klinka iz susjedstva koja se bori s istim stvarima kao i svako dijete: obiteljskim odnosima, prijateljstvima koja se mijenjaju i onim groznim osjećajem kada ne znaš jesi li dovoljno dobar.
Kroz Paulinine oči vidimo Zagreb koji živi i diše – nije to samo kulisa nego pravi protagonist priče. Svaki kvart, svaka ulica postaje dio Paulinina odrastanja. I tu je genij Polakove – ona ne propovijeda niti forsira poruke. Jednostavno prati jednu djevojčicu kroz godinu koja će je zauvijek promijeniti.
Analiza likova
Zaboravite komplicirane psihološke analize i duboke karakterizacije – Paulina je jednostavno… ona. Desetogodišnja junakinja koja govori svojim jezikom, bez pretvaranja da je pametnija nego što jest.
Sanja Polak je stvorila lik koji odiše autentičnošću. Paulina nije savršena – ponekad je tvrdoglava, češće nego što bi roditelji voljeli je znatiželjnija od potrebe, a njezini komentari često nasmiju čitatelje do suza. No upravo te “mane” čine je tako… ljudskom.
| Karakteristika | Opis |
|---|---|
| Narator | Prva osoba – čitamo direktno iz Paulininih misli |
| Osobnost | Vesela, snalažljiva, vedra |
| Stil pripovijedanja | Iskren, humorističan, bez cenzure |
Što se tiče sporednih likova? Oni su tu da služe svrsi – nisu detaljno razrađeni jer… pa, zašto bi bili? Kroz Paulinine oči vidimo roditelje kao “one koji postavljaju pravila” a učitelja kao “onoga koji je cool” (što je, priznajmo, kako većina desetogodišnjaka doživljava odrasle).
Baka i djed pojavljuju se kao topli obiteljski stupovi, dok prijatelji donose onu dozu svakodnevne drame koja čini djetinjstvo… pa, djetinjstvom. Nema tu velikih karakternih lukova ili dramatičnih preokreta – samo realni ljudi u realnim situacijama.
Polak je bila dovoljno pametna da ne forsira dubinu tamo gdje nije potrebna. Paulina nosi priču, a ostali likovi su njezini suputnici na putovanju odrastanja koje traje… jednu školsku godinu.
Književni elementi
Polakova vješto koristi prvog lica kao narativnu perspektivu, što čitatelju omogućuje direktan uvid u Paulinin unutrašnji svijet. Ovaj pristup nije slučajan – autorica namjerno bira intimnost dnevničkog stila kako bi prenijela autentičnost dječje percepcije. Za razliku od tradicionalnih dnevnika s datiranim zapisima, djelo je strukturirano kao niz kratkih priča podijeljenih u mjesečne cikluse… svaki mjesec donosi tri nezavisna događaja koji se mogu čitati zasebno ili kao dio veće cjeline.
Strukturna organizacija romana otkriva autoricu s dubljim razumijevanjem dječje pažnje. Umjesto dugotrajnih opisa koji bi mogli zamoriti mlade čitatelje, Polak stvara “filmske kadrove” – kratke epizode koje se prirodno nadovezuju jedna na drugu. Ova tehnika omogućuje čitatelju da postupno upozna Paulinin svijet bez osjećaja preopterećenosti.
Autorička karakterizacija glavne junakinje odmiče se od stereotipnih “savršenih” dječjih likova. Paulina govori vlastitim glasom, s neuglađenim mislima i spontanim reakcijama koje prepoznaju djeca njezinih godina. Njezine sitne “mane” i nedosljednosti čine je ljudskom i vjerojatnom – što je ključno za uspjeh lektire koja treba rezonirati s mladom publikom.
Tematski spektar obuhvaća univerzalne motive odrastanja kroz lokalno zagrebačko okruženje. Polak majstorski balansira između školskih izazova, obiteljskih dinamika i prijateljskih odnosa, pri čemu svaka tema nosi vlastitu težinu u Paulininom iskustvu. Dinamičan stil pisanja održava čitateljevu pozornost kroz promjene ritma i tonova – od humorističnih situacija do dubljih emocionalnih momenata koji označavaju važne korake u protagonistkinoj evoluciji.
