Predstava Hamleta Selu Mrduša Donja Lektira – Kratki Sadržaj

Već generacije učenika diljem Hrvatske susreću se s jednim od najzanimljivijih djela naše književnosti – “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” Ive Brešana. Ova suvremena drama vješto spaja klasične elemente Shakespeareove tragedije s prepoznatljivim hrvatskim mentalitetom i socijalnim prilikama.

Brešanova komedija prikazuje kako se grupa seljaka iz Mrduše Donje pokušava uhvatiti u koštac s najvećim djelom svjetske književnosti, stvarajući pritom urnebesno smiješne situacije koje otkrivaju dublje društvene istine o hrvatskom načinu života.

Kroz humor i ironiju, autor stvara djelo koje istovremeno zabavlja i poučava, omogućujući čitateljima da prepoznaju vlastite mane i vrline. Analiza ovog književnog bisera otkrit će zašto je “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” postala kultno djelo koje i danas rezonira s čitateljima svih generacija.

Uvod u lektiru i pisca

Ivo Brešan je bio jedan od onih pisaca koji jednostavno… zna. Znao je kako uhvatiti hrvatski mentalitet u mrežu riječi i baciti ga na pozornicu tako da se publika prepoznaje — ponekad s osmijehom, ponekad s neugodnim trzajem prepoznavanja. Rođen 1936. u Slavonskom Brodu, Brešan je kroz svoju književnu karijeru stvarao djela koja su postala nezaobilazni dio hrvatske dramske baštine.

“Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” nastala je 1971. godine kao svojevrsni eksperiment — što se dogodi kad se svjetska klasika susretne s balkanskim temperamentom? Rezultat je bio genijalan: komedija koja istovremeno slavi i nežno ismijava naše eternalno koketiranje s velikim književnim formama.

Brešan nije bio samo dramaturg — bio je pravi poznavatelj ljudske prirode. Kroz likove seljaka iz Mrduše Donje koji se pokušavaju uhvatiti ukoštac s Hamletom, autor je stvorio ogledalo u kojem se hrvatska publika može vidjeti bez ikakvih retuširanje. Tu nema lažnog patetičnog tona… samo čista, iskresana istina o tome kako se nosimo s kulturnim nasljeđem koje ponekad osjetimo kao prevelik zalogaj.

Djelo spada u red metadrama — predstava o predstavi — što je u to vrijeme bila prilično smjela dramaturška odluka. Brešan je uzeo Shakespearea i “preveo” ga na jezik obične ljudske egzistencije, pokazujući da se velike teme mogu pronaći i u najskromnijim životnim okvirima.

Kratki sadržaj

Drama prati grupu seljaka iz Mrduše Donja koji odlučuju postaviti Shakespeareov “Hamlet” na svoj način. Kroz njihove pokušaje prilagođavanja velike tragedije vlastitom mentalitetu nastaje komična situacija koja otkriva dublje društvene istine.

Uvod

Sve počinje kada grupa seljaka iz malog dalmatinskog sela Mrduša Donja dobije priliku postaviti predstavu za lokalnu proslavu. Umjesto tradicionalnih folk predstava ili jednostavnih komedija oni se odlučuju za nešto “veličanstveno” — Shakespeareov “Hamlet”.

Glavni pokretač ovog naizgled ludovskog plana je lokalni intelektualac koji vjeruje da će kulturno uzdignuti svoje selo kroz interpretaciju najveće tragedije svjetske književnosti. Problem je što većina seljaka nikad nije čula za Shakespearea a kamoli čitala njegovu dramu. Oni pristupaju djelu s tipično hrvatskim pragmatizmom — “Ma što tu može biti teško?”

Brešan genijalno prikazuje kako se sudaraju dva svijeta: visoka književnost i svakodnevnica običnih ljudi. Seljaci pokušavaju razumjeti Hamletove monologe kroz vlastito životno iskustvo što stvara komične nedorazumjene. “Biti ili ne biti” postaje egzistencijalno pitanje koje se odnosi na to hoće li neko od njih uopće naučiti tekst do premijere.

Autor kroz ove pripreme za predstavu otkriva karakter svojih junaka. Svaki od njih nosi svoje osobne frustracije želje i strahove koji se iznenađujuće dobro uklapaju u Shakespeareove likove. Hamlet postaje zrcalo u kojem se ogleda cijelo selo sa svim svojim kompleksima.

Zaplet

Problemi počinju kada seljaci shvate da Hamlet nije baš najjednostavnije djelo za interpretaciju. Tekst je pretežak jezik prestrog a psihološka dubina likova potpuno im je strana. Svaki pokušaj probe pretvara se u komičnu katastrofu gdje se Shakespeareov blank stih miješa s lokalnim dijalektom.

Posebno je problematičan lik Hamleta kojeg glumi lokalni “intelektualac” — čovjek koji misli da zna sve o svemu ali zapravo ne razumije bit onoga što govori. Njegovi monolozi postaju mješavina visokog stila i seoskih mudrolija što stvara urnebesne situacije. “Biti ili ne biti” pretvara se u raspravu o tome je li bolje saditi krumpir ili kukuruz.

Ofelia se suočava s vlastitim dilemama — kako glumiti ludu kad joj ni normalno stanje nije baš stabilno? Kraljica Gertruda postaje tipična hrvatska majka koja sve zna bolje od svih dok se Klavdije bori s latinskim izgovorom svojeg imena. Poljunij pak pokušava biti mudar savjetnik ali zvuči kao da čita vremenske prognoze.

Drama se zahuktava kada seljaci počinju projicirati svoje stvarne odnose na Shakespeareove likove. Stare zamjerke ljubomora i nesuglasice izlaze na površinu kroz “glumljene” situacije. Ono što je trebala biti predstava postaje psihodrama cilog sela gdje se istinini osjećaji miješaju s onim glumljenim.

Rasplet

Predstava se izvodi unatoč svim problemima ali rezultat je katastrofalan i genijalan istovremeno. Seljaci prezentiraju svoju verziju Hamleta koja ima vrlo malo veze s originalnim tekstom ali mnogo s njihovim životom. Shakespeareove replike se miješaju s improviziranim komentarima a scena duel postaje pravi cirkus.

Publika — uglavnom isto tako jednostavni seljaci — ne razumije što se događa na pozornici ali osjeća da se radi o nečem “kulturnom” pa aplaudira iz poštovanja. Neki čak misle da gledaju komediju jer je toliko smiješno. Umjetnost i život se prepliću do te mjere da više nitko ne zna što je stvarno a što glumljeno.

Ironija je u tome što su seljaci kroz svoj “neuspjeli” Hamlet zapravo uspjeli dotaknuti srž Shakespeareove drame. Njihova čudesno naivna interpretacija otkriva univerzalne istine o čovjeku vlasti i moralnim dilemama. Hamlet iz Mrduše Donja možda ne govori blank stihom ali njegova egzistencijalna kriza je jednako istinita kao i kod danskog princa.

Na kraju predstave svi su nekako zadovoljni. Glumci jer su “ostvarili kulturu” publika jer je vidjela nešto drugačije a lokalni dignitarij jer je mogao reći da je u njegovoj općini postavljen Shakespeare. Jedino što se dogodilo je da su svi malo bolje upoznali sami sebe.

Zaključak

Brešanovo remek-djelo pokazuje kako se velika literatura može interpretirati na nebrojene načine a da pritom ne izgubi svoju bit. Seljaci iz Mrduše Donja možda ne govore elizabetanskim engleskim ali njihovi problemi nisu ništa manje važni od onih danskog princa. Svaki čovjek nosi u sebi dio Hamleta — njegovu nesigurnost traženje identiteta i borbu s moralnim izborima.

Drama također razotkriva specifično hrvatski odnos prema kulturi — mješavinu strahopoštovanja i cinizma želje za “uzdizanjem” i straha od ismijanja. Seljaci žele biti kultivni ali se plaše da ih netko ne nazove pretencionznima. Ovaj kulturni kompleks tipičan je za čitavo hrvatsko društvo koje se uvijek nalazi između Istoka i Zapada tradicije i modernosti.

Najgenijalnija je Brešanova sposobnost da kroz komične situacije pokaže dublje istine. Smijemo se seljacima koji pokušavaju glumiti Shakespeare ali istovremeno prepoznajemo sebe u njihovim nastojanjima. Svi smo mi na neki način glumci u predstavi koju ne razumijemo potpuno pokušavajući dati smisao svojoj ulozi u ovom teatru koji se zove život.

Drama ostaje aktualna jer postavlja temeljno pitanje — tko uopće ima pravo interpretirati velike književne tekstove? Možda su seljaci iz Mrduše Donja bliži duhu Shakespeareove umjetnosti nego mnogi profesionalni glumci jer pristupaju tekstu s autentičnošću koju obrazovanje ponekad ubije.

Tema i ideja djela

Brešan je genijalno uhvatio onu večnu human dilemu – što se događa kad obični ljudi pokušaju razumjeti nešto što je daleko veće od njih? Tu leži srž cijele drame. Nije to samo komedija o seljacima koji ne razumiju Shakespeare-a… to je puno dublja priča o tome kako se susreću različiti svjetovi.

Glavna tema krije se u sukobu između visoke kulture i narodne mudrosti. Seljaci iz Mrduše Donje predstavljaju autentičan narod koji pokušava pronaći svoj put do kulture, ali na svoj način. Oni ne žele samo kopirati Hamlet – oni ga žele živjeti. I tu nastaje ta prekrasna ironija koju Brešan voli.

Autor postavlja fascinantno pitanje: tko uopće ima pravo tumačiti veliku književnost? Možda ti jednostavni ljudi kroz svoje nerazumijevanje dolaze do dubljih istina nego što bi to učinili educirani glumci? Drama pokazuje da kulturu ne možemo samo konzumirati – moramo je probaviti kroz vlastito iskustvo.

Druga ključna ideja tiče se hrvatskog identiteta. Brešan prikazuje tipičan balkanski pristup svemu – mješavinu ambicije i nesigurnosti, želje za napretkom i straha od promašaja. Seljaci žele biti “kulturni” ali se boje da će se osramotiti.

Na kraju, Brešan pokazuje da svaki čovjek nosi u sebi potencijal za razumijevanje velikih tema. Možda seljaci ne razumiju sve Hamletove stihove, ali razumiju dileme o životu, smrti, ljubavi i izdaji jer su to univerzalne ljudske teme.

Analiza likova

Brešanovi likovi u “Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja” nisu jednostavno komičarske figure – oni su živi portret hrvatskog sela iz sedamdesetih godina. Svaki lik nosi svoje snove, frustracije i ograničenja koja postaju još transparentnija kada se suoče s Shakespeareovom genijalnošću.

Mijo Radoš, lokalni intelektualac i pokretač cijele ideje, predstavlja tip čovjeka koji je “malo pročitao” pa misli da može sve. On je onaj koji u svakom selu postoji – nekad učitelj, nekad činovnik – koji se osjeća pozvanim da “donese kulturu” običnim ljudima. Brešan ga ne ismijava okrutno; pokazuje kako i takvi ljudi, unatoč svojoj površnosti, mogu pokrenuti nešto značajno.

Seljaci koji sudjeluju u predstavi – Ive, Mato, Jele i ostali – predstavljaju autentičan narod koji pokušava razumjeti Hamleta kroz vlastito iskustvo. Njihova interpretacija “Biti ili ne biti” kroz probleme s kravama ili susjedske svađe zvuči smiješno, ali otkriva duboku istinu: velika književnost postaje živa tek kada je ljudi propuste kroz sebe.

Brešan ne pravi karikaturu od svojih likova. Umjesto toga stvara prepoznatljive tipove koji postoje u svakoj zajednici – one koji žele kulturu ali je ne razumiju potpuno, i one koji je instinktivno osjećaju čak i kada je krivo interpretiraju.

Književni elementi

Brešan se igra s klasičnim dramatskim elementima kao da miješa koktele – uzme što mu treba iz Shakespearea, doda domaću rakiju mentaliteta i stvori nešto potpuno novo. Drama koristi metateatralni pristup gdje gledamo predstavu u predstavi, što stvara… pa, dosta kompliciranu situaciju (u najboljem mogućem smislu).

Ironija prožima svaki dijalog – seljaci ozbiljno raspravljaju o Hamletovim filozofskim dilemama dok istovremeno rješavaju tko će čuvati krave. Ova dramatska ironija radi na više razina: mi vidimo apsurd njihovih tumačenja, ali oni su iskreno uvjereni da su uhvatili bit Shakespearea.

Komički elementi nisu tu samo za smijeh – oni otkrivaju dublje društvene istine. Kada Mijo pokušava objasniti Hamletov monolog koristeći analogiju s krmčetom, to nije samo smiješno… to je genijalnost. Brešan pokazuje kako se velika književnost može živjeti na različite načine.

Drama također koristi elemente apsurda – situacije postaju sve nelogičnije, ali kroz tu nelogičnost prodire istina o čovjeku i društvu. Kada seljaci interpretiraju “Biti ili ne biti” kao dilemu između odlaska u Njemačku ili ostajanja doma… pa to je čista poezija realnosti!

Jezični registri se miješaju poput boje na paleti – od arhaičnog Shakespeareovog jezika do čistog seoskog govora, stvarajući jedinstvenu atmosferu koja je i komična i dirljiva.