Shakespeareovo remek-djelo “San ivanjske noći” već stoljećima fascinira čitatelje svojom mješavinom ljubavi, magije i komedije. Mnogi učenici koji se prvi put susreću s ovim djelom često se osjećaju zbunjeno pred složenošću zaplete i brojnošću likova.
“San ivanjske noći” prati četiri isprepletane ljubavne priče u čarobnoj šumi gdje vilenjaci manipuliraju ljudskim osjećajima, stvarajući kaos koji se na kraju razrješava sretnim završetkom za sve parove.
Ova analiza lektire otkrit će ključne simbole, teme i likove koji čine ovo djelo jednim od najvoljenijih Shakespeareovih komedija. Spreman si da zaronimo u svijet gdje stvarnost i snovi postaju jedno te isto?
Uvod u lektiru i pisca
William Shakespeare (1564-1616) nije samo napisao “San ivanjske noći” – čovjek je praktički izumio načine kako možemo govoriti o ljubavi i glupostima koje radimo u njezino ime. Ovaj engleski dramski genij napisao je ovo remek-djelo negdje oko 1595. godine i vjerojatno se smijao dok je stvarao situacije u kojima se ljudi zaljubljuju u maglu… doslovno.
“San ivanjske noći” spada u Shakespeareove najvedre komedije i jedan je od najčešće izvođenih komada u svijetu. Drama kombinira tri različita svijeta: athenski dvor pun političkih zavjera plemensku šumu gdje se događa prava magija i skupinu obrtnika koji pokušavaju biti glumci (a svi znamo kako to obično završava).
Zašto je ovo djelo toliko važno za hrvatsku lektiru?
| Književni elementi | Značaj za učenike |
|---|---|
| Složena kompozicija | Razvija razumijevanje višeslojnih narativa |
| Simbolika snova | Uči interpretaciju metaforičnih značenja |
| Međuigra realnosti i fantazije | Potiče kritičko razmišljanje |
Shakespeare je ovdje pokazao majstorstvo u kombiniranju različitih narativnih razina. Dok se na dvorskom nivou rješavaju ozbiljni problemi oko braka Tezeja i Hipolite stvarna drama se događa u šumi gdje četvero mladih ljudi luta u potrazi za pravom ljubavlju. A onda tu su još i vilenjaci predvođeni Oberom i Titanijom koji vlastite bračne probleme rješavaju… pa neka se drugi pate zbog toga.
Posebno je zanimljivo kako je Shakespeare iskoristio motiv sna kao stvarnosti – ono što se čini kao san možda je najrealnije što se u cijeloj drami događa. Ta igra između jasnoga uma i emocija koja nas nosi kamo ne bi trebala tema je koja i danas rezonira s mladima koji se susreću s prvim ozbiljnijim osjećajima.
Kratki sadržaj
Shakespeareova “San ivanjske noći” prilika je za uranjanje u jedan od najzabavnijih i najkompliciranijih ljubavnih zapleta ikad napisanih. Ova priča kreće jednostavno pa postaje… pa, realno govoreći, totalni kaos (ali u najboljem mogućem smislu).
Uvod
Priča počinje u Ateni gdje duke Theseus planira svoju svadbu s Hippolytom. Zvuči prilično mirno, zar ne? Hah! To je bila samo uvertira. Egeus dovodi svoju kćer Hermiyu pred dukea jer—bože moj—ova tvrdoglava djevojka odbija udati se za Demetriusa koga je otac odabrao. Umjesto toga ona je luda za Lysanderom.
Atenske zakone nisu baš… fleksibilni po pitanju nepokornih kćeri. Hermiya ima tri opcije: poslušati oca, postati redovnica ili (uzbudljivo!) umrijeti. Sve u svemu prilično jeziv ultimatum za tinejdžericu koja samo želi biti s dečkom po svojoj volji.
Ali tu ulazi njena najbolja prijateljica Helena—jadnica koja je luda za Demetriusom koji je nekad bio u nju zaljubljen ali sad je potpuno opčinjen Hermijom. Ljubavni trokut? Ne, to je tek početak ovog emocionalnog rollercoastera.
Lysander i Hermiya odlučuju pobjeći u šumu (jer što bi moglo poći po zlu u čarobnoj šumi usred noći?). Helena—u tipičnom “možda će me voljeti ako mu kažem gdje su”—odaje Demetriusa te informacije. Svi završavaju u šumi gdje ih čekaju… vilenjaci.
Zaplet
Evo gdje stvari postaju totalno lude. U šumi vlada vilenjačka rivalnost između Oberona i Titanije. Nisu se posvađali oko nečega sitnog—ne, oni se bore oko maloga indijskog dječaka. Tipično za parove kada se posvađaju oko… čekaj malo to uopće nije tipično.
Oberon odlučuje kazniti svoju ženu tako što će joj kapnuti čarobni sok na oči dok spava. Ovaj sok čini da se zaljubiš u prvu stvar koju vidiš kad se probudiš. Moglo bi biti zanimljivo… ili katastrofalno.
Robin Goodfellow (poznat kao Puck)—Oberonov šaljivdžija od pomoćnika—dobiva zadatak. Ali Puck nije baš najprecizniji kada su u pitanju ljubavni napitci. Kad Oberon kaže “atenski mladić” misleći na Demetriusa… pa Puck vidi Lysandera i pomisli “e pa ovo mora biti taj tip”.
Rezultat? Lysander se budi i vidi Helenu te se odmah zaljubljuje u nju (dok Hermiya spava pokraj njega). Helena misli da je Lysander lud ili da ju se rugaju. Hermiya se budi i otkriva da je njen dečko pobjegao za njezinom najboljom prijateljicom.
Da stvar bude još gora Oberon shvaća Puckovu grešku pa ispravlja situaciju… ili barem pokušava. Sada su oba mladića zaljubljena u Helenu dok Hermiya ostaje sama. Helena pak misli da su se svi dogovorili da je zeza.
U međuvremenu grupa obrtnika pokušava uvježbati predstavu za dukeevu svadbu. Puck—koji očito nikad ne propušta priliku za nestašluk—pretvara glavnog glumca Bottoma u… magarca. Doslovno.
Rasplet
Situacija eskalira kada se Titanija budi i prva stvar koju vidi je Bottom s magareće glavom. Odmah se zaljubljuje u njega i tretira ga kao kralja. Bottom—koji ne zna da ima magareće uši i njušku—prilično je zadovoljan ovim tretmanom.
Četiri mladića nastavljaju svoju ljubavnu dramu. Demetrius i Lysander su spremni ubiti jedan drugog za Helenu dok Helena i Hermiya—nekad najbolje prijateljice—sad se prave da se ne poznaju. Sve četvero su umorno frustrirani i zbunjeni.
Oberon konačno shvaća koliko je situacija izmakla kontroli. Puck sa zadovoljstvom komentira: “Gospodine što za luđake su ti smrtnici!” (što se možda može smatrati najboljih citatom ikad).
Vilenjačka kraljica i kralj se mire kada Oberon dobija ono što je htio. Oberon ukida čini s Titanije (koja se budi vrlo zbunjena zašto mazi magarca) i vraća situaciju u red.
Svi se bude ujutro u šumi. Duke Theseus i njegovi lovci ih pronalaze te—u duhu svadbenoga slavlja—Theseus oprašta svima i dozvoljava mladim parovima da se vjenčaju kako žele.
Zaključak
Na kraju svi dobivaju ono što žele… ili barem misle da žele. Három young couples vjenčava se u trostrukoj ceremonijai—Theseus s Hippolytom Lysander s Hermijom i Demetrius s Helenom. Obrtnici izvode svoju (katastrofalnu ali zabavnu) predstavu “Pyramus i Thisbe” koja je toliko loša da postaje smiješna.
Ali ovo je Shakespeare—stvari nisu uvijek onakve kakve se čine. Puck na kraju pita publiku je li sve što su vidjeli samo san. Možda je cijela priča bila samo bizaran san usred ljetne noći?
Najljepši dio je što svaki lik na kraju dobije svoju verziju sreće. Lysander i Hermiya mogu biti zajedno. Helena konačno ima Demetriusa (doduše pomoću magije ali hey—funkcinirajuće je). Duke ima svoju vjenčanje. Vilenjaci su se pomirili.
Bottom se vraća normalnom obliku te se pridružuje svojim prijateljima—iako zadržava mutne uspomene na “najčudniji san” koji je ikad imao. Vjerojatno je najbolje što se ne sjeća da je vilenjačka kraljica bila zaljubljena u njega dok je imao magareću glavu.
Na kraju “San ivanjske noći” ostavlja nas s pitanjem: koliko naše ljubavi i osjećaji ovise o magiji a koliko o stvarnosti? I možda… možda to uopće nije važno dokgod su svi sretni.
Tema i ideja djela
Shakespeare nije slučajno odabrao San Ivanja kao pozadinu za svoju priču o ljubavi koja se meša sa magijom. Ovaj praznik – poznat i kao najkraća noć u godini – tradicionalno se veže za vreme kada se granice između svetova stanjuju, a priroda buja u punoj snazi. Baš tu leži srce cele drame: šta se dešava kada izgubimo kontrolu nad svojim osećanjima?
Osnovna tema dela jesu transformacije – i to ne samo one magične koje Puck pravi svojim napitkom. Shakespeare nam pokazuje kako ljubav sama po sebi menja ljude, čini ih drugačijima, nekad i neprepoznatljivima. Hermija, koja na početku poštuje oca, postaje buntovnica spremna da beži iz Atine. Helena, dostojanstvena devojka, pretvara se u očajnu osobu koja juri za Demetriusom kroz šumu.
Autor majstorski prepliće tri nivoa stvarnosti: aristokratski svet atinskog dvora (gde vladaju zakoni i društvene norme), magični svet vilenjaka (gde emocije mogu da se menjaju napitkom), i svet običnih ljudi – zanatlija koji pokušavaju da glume. Svaki od ovih svetova ima svoja pravila, ali sva tri govore o istoj stvari – koliko je teško razumeti pravu prirodu ljubavi.
Centralna ideja dela krije se u Puckovim završnim rečima o snovima. Shakespeare pita: da li su naši najjači osećaji samo privid? Da li je razlika između ljubavi i opsene stvarno tako velika? Kroz komediju i magiju, pisac istražuje večnu dilemu – koliko naše srce, a koliko razum treba da vodi naše odluke.
Analiza likova
Shakespeare je u “San ivanjske noći” stvorio pravu galeriju nezaboravnih likova koji se kreću između tri različita svijeta – aristokratskog, vilenjačkog i običnog građanskog. Svaki lik nosi svoje specifične karakteristike koje doprinose složenosti i bogatstvu ovog remek-djela.
Hermia se ističe kao tvrdoglava i hrabra mlada žena koja se usprotivlja očevoj volji i društvenim konvencijama. Njena odlučnost da bira vlastitu sudbinu čini je jednim od najsnaženjih ženskih likova u Shakespeareovom opusu. Nasuprot njoj, Helena predstavlja lik koji pati zbog neuzvrćene ljubavi prema Demetriusu, što je čini tragičnijom ali i ljudskijom.
Lysander i Demetrius funkcioniraju kao dvije strane iste medalje – mladi aristokrati čija ljubav ovisi o magičnim utjecajima. Njihova međusobna rivalnost i izmjene osjećaja pod utjecajem ljubavnog napitka pokazuju koliko su naše emocije krhke i promjenjive.
Vilenjački svijet donosi najfascinantniju trojku likova:
| Lik | Karakteristike | Simbolička uloga |
|---|---|---|
| Oberon | Moćan, osvetoljubiv, zaštitnik | Predstavlja muški princip vlasti |
| Titania | Ponosna, nježna, zaštitnica prirode | Ženski princip plodnosti |
| Puck | Nestašan, nepredvidljiv, spretan | Katalizator chaos i transformacije |
Bottom ostaje možda najvoljeniji lik cijele drame. Ovaj prostodušni tkalja koji sanja o glumačkoj slavi postaje nevoljni most između ljudskog i vilenjačkog svijeta. Njegova transformacija u magarca simbolizira apsurdnost ljudskih ambicija, ali i našu sposobnost da pronađemo sreću u najneobičnijim okolnostima.
Književni elementi
Shakespeare ovdje ne pravi običnu komediju—čini nešto daleko lukavije. Kombinira književne tehnike kao da miješa čarobni napitak (što se, ironično, i događa u priči).
Simbolizam prožima svaki kutak djela. Šuma nije samo pozornica nego metafora za naše podsvjesno—mjesto gdje potiskivani osjećaji izbijaju na površinu. Magični napitak? To je Shakespeare govorio o tome kako ljubav može potpuno promijeniti naš pogled na svijet. A onaj Bottom s magarećom glavom… ma daj, to je savršena slika kako izgledamo kad se zaljubljujemo—apsurdno, ali nekako i lijepo.
Kontrast je Shakespeareovo tajno oružje ovdje. Vilin svijet nasuprot ljudskom, razum nasuprot emocijama, dan nasuprot noći. Svaki put kad misliš da razumiješ što se događa, autor te baci u suprotnu situaciju.
Ironija vrvi kroz cijelo djelo. Helena trči za Demetriusom koji je ne želi, dok Hermia bježi od onoga što Helena želi. Puck “popravlja” situacije tako što ih čini još gorim. Shakespeare se jednostavno ruga ljudskoj prirodi—ali na najljepši mogući način.
Jezik prelazi između stihova i proze ovisno o tome tko govori. Vilenjaci govore u melodičnim stihovima, aristokrati u uzvišenom jeziku, a obični ljudi u svakidašnjoj prozi. Ova tehnika stvara hijerarhiju svjetova unutar same priče.
Vremenska struktura prati klasični obrazac—od reda kroz kaos do obnove reda. Ali Shakespeare dodaje svoj twist: što ako je taj “red” na kraju također samo iluzija?
