Učenici diljem Hrvatske često se suočavaju s izazovima pri analizi suvremenih drama, a “To nisi ti, to sam ja” Borislava Pekića predstavlja jedan od najkompleksnijih tekstova u lektirnom programu. Ova psihološka drama istražuje duboke teme identiteta i međuljudskih odnosa kroz jedinstvenu prizmu autorove filozofije.
“To nisi ti, to sam ja” je drama koja kroz konflikt glavnih likova prikazuje unutarnje borbe čovjeka s vlastitim identitetom i postavlja pitanja o tome tko smo uistinu kada se suočimo s našim najdubljim strahovima i željama.
Mnogi učenici se izgube u simbolici i filozofskim aspektima ovog djela, ne shvaćajući kako da interpretiraju Pekićeve složene metafore i psihološke analize. Razumijevanje ključnih motiva i tema ove drame može značajno promijeniti način na koji učenici pristupaju ne samo ovom djelu, već i suvremenom teatru općenito.
Uvod u lektiru i pisca
Borislav Pekić… ime koje izaziva mješovite osjećaje kod većine učenika kada ga ugledaju na popisu lektira. To nisi ti, to sam ja nije baš ona vrsta drame koju možete pročitati u tramvaju dok idete u školu — ovdje trebate sav svoj mentalni kapacitet.
Pekić je bio jedan od onih pisaca koji nikad nisu radili stvari na lakši način. Rođen 1930. godine u Podgorici, proveo je dio života u zatvoru zbog političkih uvjerenja, što je značajno utjecalo na njegovu književnost. Njegova dela su duboka kao ocean — na površini izgleda jednostavno, ali što se dublje zaronite, to postaje kompleksnije.
Drama To nisi ti, to sam ja nastala je 1970. godine, u vremenu kada se jugoslavensko društvo nosilo s velikim promjenama. Pekić je bio fasciniran psihologijom i filozofijom, pa se u ovom djelu bavi temama identiteta i samosvijesti na način koji… pa, recimo da neće biti lagan orašček za krakanje.
Zašto je ova lektira važna? Jer vas primorava da razmislite o tome tko ste vi zaista. Likovi u drami prolaze kroz krizu identiteta — pitaju se jesu li oni to što misle da jesu ili su možda netko potpuno drugi. Zvuči poznato? Trebao bi, jer je to pitanje s kojim se svatko od nas suočava u nekoj točki života.
Pekićev stil pisanja kombinira realizam s elementima apsurda, što čini čitanje… zanimljivim izazovom.
Kratki sadržaj
Pekićeva psihološka drama razvija se kroz tri ključna dijela koja čine cjelovitu priču o kršenju identiteta i unutarnjih sukoba.
Uvod
Drama započinje u stanu glavnog protagonista gdje se čitatelj upoznaje s muškarcem koji se bori s vlastitim identitetom. Pekić vješto postavlja atmosferu neizvjesnosti kroz dijaloge koji naizgled govore o svakodnevnim stvarima… ali nešto tu nije u redu.
Glavni lik – nazovimo ga Čovjek (jer Pekić namjerno izbjegava konkretna imena) – suočava se s pojavom drugog lika koji tvrdi da je on pravi vlasnik života koji Čovjek živi. Tu se već u prvim stranicama otkriva genij Pekićevog pristupa: umjesto da nam servira jednostavnu priču postavljanje-sukob-rješenje, autor nas gura u labirint pitanja o tome što uopće znači “biti netko”.
Scenski prostor nije slučajno odabran – zatvoreni prostor stana postaje svojevrsna arena gdje se odvijaju psihološke borbe. Svaki predmet u prostoru dobiva simboličko značenje, od zrcala koje ne pokazuje ono što očekujemo do fotografija koje možda ne prikazuju pravu prošlost.
Pekićev stil pisanja u uvodu podsjeća na detektivsku priču… samo što se umjesto ubojstva istražuje ubojstvo identiteta. Čitatelj se od samog početka pita: koji od likova govori istinu? A možda – i tu je Pekić posebno lukav – možda su oba u pravu na svoj način.
Atmosfera se zgušnjava poput magle koja polako prekriva sve ono što smatramo sigurnim i poznatim.
Zaplet
Srednji dio drame pokreće pravi psihološki roller coaster kad se dvojica likova suočavaju u bitci za “vlasništvo” nad jednim životom. Pekić ovdje pokazuje majstorstvo u gradnji napetosti koja nije fizička već potpuno mentalna.
Sukob se razvija kroz seriju dijaloga koji funkcioniraju kao tenis – svaki udarac je pokušaj dokazivanja vlastitog identiteta dok se istovremeno dovodi u pitanje identitet sugovornika. “Ti nisi ti, to sam ja” postaje mantra koja se ponavlja u različitim oblicima, a svako ponavljanje nosi novu dozu sumnje.
Ono što čini ovaj dio posebno napornim (ali i fascinantnim) za čitanje jest Pekićeva uporaba tehnike “ogledala”. Likovi se ponašaju kao iskrivljena ogledala jedan drugome – svaki pokret, svaku reč drugog tumače kao ukraden iz vlastitog života. Kad jedan spomene uspomenu iz djetinjstva, drugi odmah tvrdi da je njegova uspomena.
Drama se zaoštrava kroz otkrivanje detalja iz prošlosti – ali čiji su to detalji? Pekić vješto postavlja zamke za čitatelja: upravo kad pomislite da znate tko je “pravi”, pojavljuje se novi element koji sve mijenja. To je kao slaganje puzzle-a gdje se komadići stalno mijenjaju dok ih pokušavate uklopiti.
Najjača strana zaplet je psihološka tortura koju likovi provode jedan nad drugim… i nad čitateljem. Nema fizičkog nasilja, nema krvi – samo sistematično razaranje onoga što smatramo svojom osnovnom sigurnošću: znanja o tome tko smo.
Rasplet
Završni dio drame donosi… pa, to je upravo problem s Pekićem. On ne donosi tradicionalno “rješenje” jer smatra (i vjerojatno je u pravu) da neki problemi jednostavno nemaju čista rješenja.
Umjesto da nam servira odgovor na zlatnoj tanjurijici, Pekić nas dovodi do točke gdje shvaćamo da je možda i pitanje bilo pogrešno postavljeno. Možda se ne radi o tome tko je pravi, već o tome zašto uopće trebamo biti “pravi” u nekom unaprijed zadanom smislu.
Drama završava s osjećajem koji podsjeća na buđenje iz živog sna – možda se ništa od onoga što smo čitali nije ni dogodilo? Možda se sve odvija u glavi jedne osobe koja se bori s vlastitim unutarnjim sukobima? Pekić namjerno ostavlja te mogućnosti otvorenymi jer zna da je ponekad važnije postavljati prava pitanja nego davati gotove odgovore.
Tehnički gledano, rasplet je remek-djelo dvosmislenosti. Svaki red može se tumačiti na više načina, a čitatelj ostaje s osjećajem da je sudjelovao u nečem važnom… čak i ako ne može točno definirati što je to bilo.
Najgenijalniji potez je što Pekić završetak povezuje s početkom – kao da se radi o kružnoj priči koja se može čitati unedogled. Svako novo čitanje otkriva nove slojeve značenja.
Zaključak
Drama “To nisi ti, to sam ja” funkcira kao svojevrsni psihološki test za čitatelje. Pekić ne piše samo o krizi identiteta svojih likova – on namjerno dovodi u krizu i identitet čitatelja kao nekoga tko “zna” čitati i razumijevati književnost.
To je djelo koje odbija biti “lako štivo”. Zahtijeva aktivnog čitatelja koji je spreman preispitati vlastite pretpostavke o identitetu, realnosti i značenju. Neki će reći da je to Pekićeva mana… drugi će reći da je to upravo njegova najveća vrlina.
Drama postavlja pitanja koja nadilaze književnost i ulaze u područje filozofije i psihologije: Što ako nismo oni za koje se smatramo? Što ako je naš identitet tek konstrukt koji možemo izgubiti ili koji nam netko može uzeti? Što ako se “ja” ne odnosi na neku fiksnu, nepromjenjenu bit, već na nešto fluidno i nestalno?
Pekićev genijalnost leži u tome što ne pokušava odgovoriti na ta pitanja. Umjesto toga, stvara literarnu situaciju u kojoj ta pitanja postaju živa i prisutna. Drama postaje svojevrsni laboratorij za istraživanje ljudske psihe.
Za učenike koji se muče s ovom lektirom važno je razumjeti da se trebaju mučiti. Pekić nije htio napisati lako djelo – htio je napisati djelo koje će promijeniti način na koji razmišljamo o sebi i svojem mjestu u svijetu.
Tema i ideja djela
Drama “To nisi ti, to sam ja” bavi se temom identiteta na način koji vas… pa, realno, može prilično izbaciti iz takta. Pekić ovdje ne postavlja obična pitanja poput “Tko sam ja?” – ne, on vas gura dublje u filozofsku rupu zeca gdje se pitate postoji li uopće stabilno “ja”.
Centralna tema djela kriza je identiteta koja se manifestira kroz psihološku torturu između likova. Pekić koristi scenarij u kojem se dva lika suočavaju s vlastitim odrazom – doslovce i metaforički. Drama postavlja pitanje: možemo li zaista poznavati sebe ako se konstantno mijenjamo?
Ključne teme koje se prepliću:
| Tema | Manifestacija u djelu |
|---|---|
| Dualnost ličnosti | Likovi se bore s vlastitim “drugim ja” |
| Realnost vs. iluzija | Granica između stvarnog i imaginarnog se briše |
| Komunikacija | Nemoć međusobnoga razumijevanja |
| Eksistencijalna kriza | Preispitivanje smisla postojanja |
Ideja djela leži u tome da identitet nije fiksna kategorija – on je fluidan, promjenjiv, često protustaven sam sebi. Pekić ne nudi utjehu lažne sigurnosti; umjesto toga, prihvaća kaos unutarnjeg svijeta kao realnost s kojom se moramo suočiti.
Drama funkcionira kao psihološki eksperiment gdje čitatelj postaje nevoljni sudionik. Kroz dijaloge koji liče na šah-partiju (gdje svaki potez otkriva nešto novo o protivniku), Pekić istražuje kako se naše “ja” konstruira i dekonstruira kroz interakciju s drugima.
Pekićev genij leži u tome što ne pokušava riješiti problem identiteta – on ga samo brutal-iskreno prikazuje. Drama ostavlja čitatelje s više pitanja nego odgovora, što je… pa, vjerojatno i bila poanta.
Analiza likova
Kada se napokon uronim dublje u Pekićeve likove… pa to je kao kad otvoriš puzzle kutiju i skužiš da pola dijelova nedostaje, a oni koji su tu—nisu baš oni koje očekuješ.
Čovjek (da, tako se jednostavno zove) nije tipičan protagonist kojeg ćeš zavoljeti ili mrziti. On je kao onaj prijatelj koji te zove usred noći s egzistencijalnom krizom—frustriran, zbunjen i opsjednut pitanjem tko je on zapravo. Njegova karakterizacija? Genijalno je što Pekić ne daje puno fizičkih opisa. Ovaj lik postoji isključivo kroz svoje psihološko stanje, kroz konstantno preispitivanje vlastitog identiteta.
Ono što je fascinantno kod ovog lika—on ne mijenja tijekom drame koliko se otkriva. Kao kad skidaš slojeve luka pa ti oči suze (metafora koju bi Pekić vjerojatno obožavao). Svaki dijalog otkriva novu razinu njegove nesigurnosti i potrebe za potvrdom.
Drugi lik—jer Pekić voli taj minimalizam—djeluje kao neko zrcalo, ali ne ono koje pokazuje istinu. Više je kao zrcalo u lunaparku koje te čini debljim ili višim nego što jesi. Ovaj lik postoji da provocira, da izvuče iz Čovjeka ono što se skriva.
Njihova interakcija? To nije razgovor—to je psihološki šah. Svaki potez ima dvostruko značenje, svaka rečenica može biti zamka ili spasenje.
| Karakteristika | Čovjek | Drugi lik |
|---|---|---|
| Funkcija | Protagonist u krizi | Zrcalo/provocateur |
| Psihološko stanje | Fragmentiran | Manipulativan |
| Razvoj lika | Otkrivanje kroz krizu | Statičan ali utjecajan |
Pekić ne stvara likove—on stvara psihološke situacije obučene u ljudski oblik.
Književni elementi
Pekić stvara književno remek-djelo koje je poput složene šahovske partije – svaki element ima svoju ulogu, a zajedno čine nešto što će vam okrenuti mozak naopako. Drama koristi tehnike koje nisu baš svakodnevne u književnosti, što objašnjava zašto učenici često stišću zube dok čitaju.
Simbolika je ovdje glavni igrač. Pekić ne koristi simbole za ukras – oni su teška artiljerija koja probija kroz sve slojeve značenja. Naslov sam govori priču: “To nisi ti, to sam ja” funkcionira kao ogledalo koje se neprestano okreće. Jedan trenutak mislite da znate tko je tko, a sljedeći… pa, niste baš sigurni jeste li i vi dio te igre.
Tehnike psihološkog realizma koje Pekić koristi su – da budemo iskreni – prilično brutalne. Dijalozi ne služe samo za prenošenje informacija već funkcioniraju kao psihološka tortura. Svaka rečenica nosi duplo dno, svaki odgovor postavlja novo pitanje. To nije slučajnost; Pekić namjerno stvara situacije gdje jezik postaje oružje.
Dramska struktura prkosi tradicionalnim pravilima. Nema klasične ekspozicije, zapleta i rješenja. Umjesto toga, Pekić gradi spiralu koja se sve dublje uvija u psihološku kompleksnost. Čitatelji često osjećaju frustraciju jer čekaju “pravi” završetak – a upravo je to poanta. Život rijetko donosi jasne odgovore, a Pekić to prenosi kroz svoju dramaturgiju.
Stil pisanja kombinira realizam s elementima apsurda, što stvara atmosferu u kojoj se čitatelj osjeća… pa, neugodno. I trebao bi se osjećati tako.
