Stolice Lektira – Kratki Sadržaj

Svaki student koji se priprema za maturu zna koliko može biti izazovnih zapamtiti sve važne detalje iz obavezne lektire. Stolice Ivana Krleže predstavljaju jednu od najkompleksnijih drama u hrvatskom školskom programu koja zahtijeva dublje razumijevanje društvenih i psiholoških motiva.

Stolice su društvena drama Ivana Krleže iz 1957. godine koja prikazuje pad buržoaske obitelji Glembay kroz sukobe između različitih generacija i vrijednosnih sustava koji dovode do tragičnog raspleta.

Analiza likova, simbolika naslovnih stolica te Krležin kritički pristup buržoaziji čine ovo djelo posebno zahtjevnim za razumijevanje. Upravo zato je važno usvojiti pravilan pristup koji će vam omogućiti da ne samo prođete ispit već i doista cijenite književnu vrijednost ovog remek-djela hrvatske dramaturgije.

Uvod u lektiru i pisca

Ivan Krleža – ime koje kod svakog maturanta izazove mješavinu poštovanja i… blage panike. Čovjek koji je revolucionirao hrvatsku književnost na način kako je Nikola Tesla revolucionirao elektricitet – potpuno i bez povratka.

“Gospoda Glembayevi” nastali su 1928. godine, a njihova dramska verzija “Stolice” tek 1957. – što znači da je Krleža imao pune tri desetljeća da “kuka” svoje likove do savršenstva. I vjerujte mi, iskoristio je svaku minutu!

Ali tko je zapravo bio ovaj književni mastermind? Krleža (1893-1981) živio je kroz oba svjetska rata, Austro-Ugarsku, Kraljevinu Jugoslaviju i socijalističku Jugoslaviju. Zamislite samo koliko je društvenih promjena vidio vlastitim očima – čovjek je bio hodajuća enciklopedija europske povijesti 20. stoljeća.

Krležina genijalna sposobnost leži u tome što je prepoznao da buržoazija ne propada samo zbog vanjskih okolnosti – već se sama uništava iznutra. Obitelj Glembay postaje simbolom cijele jedne klase koja se zadavljuje vlastitom dekadencijom.

Drama “Stolice” nije samo priča o bogatoj obitelji… to je obdukcija cijelog društvenog sustava koji se urušava pod težinom vlastitih kontradikcija. Krleža nas vodi kroz labirint psiholoških motiva gdje svaki lik nosi dio istine – i dio krivnje.

Kratki sadržaj

Drama “Stolice” Ivana Krleže razvija se kroz klasičnu dramatsku strukturu koja podsjeća na grčke tragedije. Svaki čin vodi publiku dublje u propadanje obitelji Glembay dok se otkrivaju mračne tajne koje će dovesti do katastrofe.

Uvod

Drama počinje u luksuznom salonu obitelji Glembay gdje se priprema svečana večera. Igone Glembay očekuje povratak svog sina Leone iz Amerike nakon deset godina izgnanstva. Atmosfera je napeta – svi znaju da Leone dolazi tražiti objašnjenje za smrt svog brata Julija koji se rzorio u bazenu obiteljske vile.

Krleža vješto postavlja scenu predstavljajući ključne likove kroz njihove međusobne razgovore. Igone se pokazuje kao žena koja drži sve konce u rukama dok se Fabriczy – obiteljski savjetnik – pokušava infiltrirati u obiteljske financije. Simbolika stolica odmah dolazi do izražaja – one predstavljaju ne samo materijalno bogatstvo nego i društveni status koji polako gubi svoj sjaj.

Leone stigma u kuću kao duh iz prošlosti. Njegov povratak pokreće lavinu pitanja o odgovornosti za Julijovu smrt. Da li se ubio ili je ubijen? Kroz Leonove oči vidimo obiteljsku kuću kao grobnicu – mjestu gdje su se nekad igrali kao djeca sada dominira atmosfera smrti i razočaranja.

Krleža koristi tehniku retrospektive kako bi otkrio prošlost obitelji. Kroz razgovore saznajemo o Igoneinim ambicijama o Leonovoj pobuni protiv obiteljskih vrijednosti i o Julijovoj osjetljivosti koja ga je dovela do tragičnog kraja. Svaki lik nosi svoj dio krivnje što stvara kompleksnu mrežu uzroka i posljedica.

Zaplet

Napetost se postupno pojačava kada Leone suočava majku s optužbama za Julijovu smrt. Igone pokušava opravdati svoje postupke tvrdeći da je sve radila za dobrobit obitelji. Ona ne shvaća da su njezine metode upravo ono što je uništilo njezine sinove.

Fabriczy nastoji iskoristiti obiteljsku krizu za svoje ciljevi. On manipulira situacijom želeći doći do Igoneinog bogatstva ali pritom podcijenio snagu obiteljskih veza. Leone prepoznaje Fabrivcyjeve namjere i otkriva his pravu prirodu kao oportunista koji živi na račun tuđih tragedija.

Drama dostiže vrhunac kada se otkriva istina o Julijovoj smrti. Leone otkriva da se brat nije ubio zbog financijskih problema već zbog nemogućnosti da živi u svijetu lažnih vrijednosti koje je zastupala obitelj. Julije je bio najosjetljiviji od braće – jedini koji je vidio prazninu iza obiteljskog glamura.

Igone pokušava zadržati kontrolu nad situacijom ali njezina moć se postupno urušava. Svaka njezina riječ samo produbljuje jaz između njih i sina. Leone više nije dijete koje može manipulirati – sada je muškarac koji traži istinu bez obzira na posljedice.

Rasplet

Konačno suočavanje između Igone i Leone dovodi do potpunog razotkrivanja obiteljskih mračnih tajni. Leone optužuje majku da je odgovorna za smrt oba sina – ne direktno ali kroz svoj način života koji je uništavao sve što je dotaknuo.

Igone u očaju pokušava opravdati svoje postupke pozivajući se na materinske osjećaje. Međutim njezina “ljubav” bila je posesivna i destruktivna. Ona je voljela svoju djecu ali samo kao produžetke vlastite ambicije a ne kao samostalne osobe.

Drama završava simboličkim činom. Leone napušta obiteljsku kuću zauvijek ostavljajući Igone samu sa stolice koje su nekad predstavljale moć a sada su samo prazni simboli propalog svijeta. Fabriczy također odlazi shvaćajući da nema više što za njega obitelj može učiniti.

Krleža ne nudi lagano rješenje. Igone ostaje živa ali je njezin svijet uništen. Njezina kazna nije smrt već samoća i svjesnost o tome što je njezin način života učinio njezinoj obitelji. Stolice postaju njezini jedini suputniki – svjedoci propasti jedne epohe i jednog načina života.

Zaključak

“Stolice” završavaju pesimistično ali s nadom da mladje generacije mogu naučiti iz grešaka starijih. Leone predstavlja mogućnost obnove – on odlazi ali nosi sa sobom svijest o tome što ne smije biti. Njegova odluka da napusti obiteljsku kuću znak je da je moguć život koji nije utemeljen na lažima.

Krleža koristi završetak drame da postavi pitanja koja nadilaze obiteljsku tragediju Glembayevih. Koliko nas naša prošlost definira i možemo li se osloboditi njezina utjecaja? Leone pokušava pronaći odgovor odlazeći u nepoznato daleko od stolica koje su predstavljale teret tradicije.

Drama ostavlja publiku s osjećajem da je svjedočila više od obiteljske tragedije. Krleža je stvorio alegoriju o cijelom društvenom sustavu koji se urušava pod vlastitim kontradikcijama. Stolice postaju simbol ne samo jedne obitelji već čitave epohe koja odlazi u povijest.

Završna scena u kojoj Igone ostaje sama u salonu okružena stolice možda je jedna od najsnažniji trenutaka u hrvatskoj dramskoj književnosti. Ona simbolizira solipsizam buržoazije koja je ostala zatvorena u vlastiti svijet ne shvaćajući da se svijet oko njih promijenio.

Tema i ideja djela

Krleža nije slučajno odabrao baš stolice kao centralni simbol svoje drame. Ove namještajske krasotice nisu samo rekviziti — one postaju tihi svjedoci propasti cijele društvene klase. Dok Igone sjedi u svom luksuznom salonu, okružena baroknim stolicama koje su nekad simbolizirale moć i prestiž, one se polako pretvaraju u… pa, pretvaraju se u grobove njezinih ambicija.

Glavna tema drame je raspad buržoaske obitelji kroz objektiv generacijskih sukoba. Krleža nam servira pravi psihološki triler — svaki lik krije svoje mračne tajne, a istina se otkriva korak po korak. Leone vraća iz Amerike s jasnim ciljem: suočiti se s prošlošću i majčinim postupcima koji su doveli do bratove smrti.

Autor postavlja ključno pitanje: Koliko nas prošlost definiše? Igone živi u svijetu iluzija, uvjerena da može kontrolirati svoju obitelj kao što kontrolira svoj salon. Ali Krleža je nemilosrdan — pokazuje nam da materijalni uspjeh bez morala vodi u katastrofu.

Drama funkcionira na više razina:

Krleža ne želi samo zabaviti publiku — on želi probuditi savjest. Kroz obitelj Glembay prikazuje kako se cijela klasa urušava pod teretom vlastitih kontradikcija, ostavljajući za sobom samo… prazne stolice.

Analiza likova

Kad se zađe dublje u Krležine likove… pa to je kao otvaranje ruske babuške — svaki sloj otkriva novu složenost. Leone Glembay? Taj tip je klasičan primjer prodigalnog sina koji se vraća kući samo da otkrije da je dom postao groblje memorija.

Leone funkcioniše kao moralni kompas drame (iako prilično pokvareni kompas, priznajem). Vraća se iz Amerike — simbolično iz “novog svijeta” — tek da suoči “stari svijet” svoje majke. Njegova psihološka borba? Čovjek koji pokušava pobjeći od obiteljskog prokletstva, ali ga prošlost vuče natrag poput gravitacije.

S druge strane, Igone Glembay je… kako da to kažem… majka iz pakla? Ali ne baš. Krleža ju je oblikovao kao tragičnu figuru koja misli da štiti svoju obitelj, dok ju zapravo uništava. Njena opsesija s društvenim statusom (one famozne stolice!) postaje njen fatalni nedostatak.

Julije — iako mrtav — dominira dramom kao duh koji proganja obitelj. Njegova smrt nije samo osobna tragedija, već simbol uništavanja čitave generacije pod pritiskom buržoaskih očekivanja.

Svaki lik nosi dio krivnje… kao puzzle koji se nikad neće složiti. Leone pokušava biti moralna instancija, ali i on je ušao u kompromise. Igone brani svoje postupke, ali duboko zna istinu. To je Krležin genij — nitko nije potpuno kriv, nitko potpuno nevin.

Književni elementi

Krleža je u “Stolicama” majstorski iskoristio sve elemente koji čine jednu dramu nezaboravnom. Drama se odvija kroz pet činova koji prate klasičnu dramatsku strukturu — eksponiranje, zaplet, kriza, peripetija i razrješenje. Svaki čin poput sloja luka otkriva nove dimenzije obiteljske propasti.

Simbolika prožima svaki dio teksta. One barokne stolice nisu samo namještaj — one su živi svjedoci prošlosti koji mogu ispričati priče o slavi i poniženju. Krleža ih koristi kao svojevrsne “vremenske kapsule” koje nose teret memorija. Kad god se netko od likova posadi, stolice postaju prijestolje prošlosti koja ne pušta.

Autor vješto koristi retrospektivu kao glavni narativni alat. Umjesto linearnog pripovijedanja, drama “skače” kroz vrijeme poput filmske montaže, što čitatelje tjera da sami poslagaju komadiće mozaika. Ovaj pristup čini djelo dinamičnijim i omogućuje dublje psihološko portretiranje likova.

Ironija prožima svaki dijalog. Ono što likovi kažu često je suprotno od onoga što misle ili osjećaju. Igone govori o ljubavi prema djeci dok ih istovremeno uništava svojom manipulacijom. Ova vrsta dramatske ironije čini da publika vidi više od samih likova.

Krleža također koristi monologe kao prozore u duše svojih junaka. Ovi unutrašnji govori otkrivaju pravu prirodu likova — njihove strahove, krivnje i neispunjene snove. Svaki monolog postaje svojevrsna ispovjed koja razotkriva slojeve psihološke složenosti.